Nova Istra

232 „KOD MARULA“ 2018. Vladimir TOMAŠ NASLJEĐE Minimalno inspiriran svoju kreativnost ponekad dovodim u pitanje, i plačem sa svojim pjesmama, i tugujem s njihovom patetikom, istinom. Možda ih jednog dana ukoričim, ali se bojim da bi urlikale danteovskim mukama, gušile se u komorama, razvijale u mahovinu, vlagu jedne mladosti. Volio bih da prežive svako razdoblje, sve oluje i stagnacije, uma i tijela, da na vlastitoj koži upišu barokne tegobe i renesansne uzvike, strogost klasike, blagost moderne, sve avangardne pobune. Svaki rat i mir . Možda bi se tek tada raspršile u maglama kao gorgone oštrih očnjaka i zmijskih vlasi, kao ogromne rodilje u dan mraka. Sestre moje, hesperide snažne, čuvajte naše jabuke, naše intimne plodove, svaku rezignaciju i bijes, umor i mladenačko sanjarenje o boljem svijetu. Možda jednog dana i ja promijenim boju .