Nova Istra

227 Vladimir TOMAŠ „KOD MARULA“ 2018. UMORNO TIJELO U meni i izvan mene. U starenju i povlačenju. Mažem se milostinjom razbijajući pukotine u mûku sobe, u histeriji opstanka, kao bomba koja kida glave, razgoni duše kada vjetrovi udaraju. Praznina noći kao utroba Afrike, punina tjeskobe kao crijeva sveždera . I prognani čovjek u sebi samome, izvan golog tijela i svemira, ugušen u modrinama mora, spaljen u hladnoći tamnice, obješen o ruke Raspetoga. Vene vezujem visinama da budem bliže Tebi , a i sebi, da više ne vidim sebe zemaljskog u samotnim sjenama svijeta sahranjenog, da se igram u rahlim oblacima i utapam u Oceanu nebeskom, daleko od davnih rana i žalosnih rijeka koje nose plakanje.