Nova Istra

226 „KOD MARULA“ 2018. Vladimir TOMAŠ MOJ PUT Mjesec s tegobama u želucu odbrojava sate jer ga mesnato sunce proždire. Navaljuje na crvenu nevinost. Životinjski. Ljudski . Zakoni prirode nisu dovoljno snažni da zaustave trajanje tuge i siluete suza utopljenih u moju žutu kožu, moja krvarenja i groznice, kao ni svjetove u pustinjama, pijesak omotan umorima... U svojim ekstazama ponekad izgorim pa pepelom napunim svaki otvor tijela da sobom budem zaštićen, makar lažno, kratko... I opet se rodim opijen odlaganjem prošlog i fikcijom budućeg. Kažu da se mjesec žrtvuje za sunce, a ja ne vjerujem pričama i proklinjem umiranje zbog rađanja, suzu zbog osmijeha, ništavilo zbog punine... Moje kosti nitko neće ispraviti, suze obrisati, vene usmjeriti svome toku, misli oploditi ljubavlju jer se predajem rukama, jer se ne otimam, jer mirno umirem ...