Nova Istra

225 Vladimir TOMAŠ „KOD MARULA“ 2018. PRAZNI PROSTORI Sinoć su mi narasle noge. Mišići izrasli iz vode pružili su korijenje. A ja sam se pobojao dubljega gledanja u svijet, praznih pogleda u maglama... Strašno je promatrati putanje čovjekovih padanja, plakati njegovu tugu, lediti njegove suze... Samoće . I opet umirati u visinama i rađati se u ponorima, bezdušan i božanski, crn i umoran... Prahom sam posuo oči, tijelo namazao mlijekom, ruke sklopio u molitvu i suzama potopio Jeruzalem. Svaki hram i grob, uzvišenje i prokletstvo. Sada vidim druge dimenzije, svemirsko oko i sjenu oblaka, čovjekovu ranu i intimu... Sebe u očima, sjenama, ranama i intimama . Noge više ne rastu, nabujale rijeke gutaju daljinu. I nas . Sadašnje, prošle i buduće...