Nova Istra

224 Vladimir TOMAŠ PADANJE Osjećam disanje pod jastucima i hodanje pod podovima, pulsiranje plodova ljubavi, pucanje akvarela u dubinama utrobe. Moji snovi snuju strastveno, vene mi krvare u pravilnim putanjama pa imam vremena zatvoriti oči, sjećati se, razmišljati, predviđati, urlati . Ugušiti krik u zubima. Ponekad otvorim oči, razrogačim gorko, poklonim ih plakanju pa nesvjesno umrem. Uskrsnem u divljim nebesima. Vrijedilo bi pobjeći u svoju sobu i tamo se zatvoriti zauvijek, nagrizati materiju kako bi se nahranila duša. Bježati u maglama, izrastati iz vinske krvi. Osjećati zelenilo u suhome proljeću. Vjerovati u tebe, drobiti nokte jer te živim i bojati se tvoga umiranja. Na grobu, s tugama mahovina i lišajeva, u plakanju plavetnila potopljenog... Svijete moj, maćeho ljudi, biljaka i životinja...