Nova Istra

215 Lara MANDLI „KOD MARULA“ 2018. i kosti ste mi povremeno bacili šamarali ste riječima i vikali šutnjom pa recite, gospođo, zašto se bojim buke, zašto u kutu čekam barem prezriv pogled – ne znam kako udahnuti (da se pluća ne rasprsnu) da znam da jesam zašto režim na ruke koje nude pomoć zašto mi srce želi slomiti rebra a svaka stanica vrišti da pobjegnem od opasnosti iako duhovi ne postoje – morala sam samo zatražiti soli od susjede. danas sam u ogledalu vidjela ono dijete kojem nikad niste zapamtili ime, kopile od kojeg ste očekivali zahvalnost za gostoprimstvo i komadiće kostiju. još uvijek se boji, gospođo