Nova Istra

210 „KOD MARULA“ 2018. Marta DŽAJA UMJESTO POZDRAVA Osjećam, raznijet će me jednom i najmanji povjetarac. Kao nakupinu prašine na asfaltu ili lišće koje je odradilo sezonu. Lako, kao što je onaj treperavi prosinac odnio mog laganog didu, koji se potom kovitlao zrakom, težak poput pahuljice jednog novogodišnjeg snijega, čas ga vidim, čas ga ne vidim, na dodir je hladan, a jasno mi je, topi se, nestat će. Lako, kao što je ohlađena veljača odnijela baku, kao prstohvat soli, razbacala ju po zraku, raspuhala u golo granje u Strossmayerovom parku. A ja sam joj rekla, ma nemoj se živcirat’, popij limunadu, bit će sve dobro, nikad opet nisam bila posve dobro. Lijepo je otići, ostane nešto kao ceremonija ispraćaja, time se dobro ugnoje rastanci pa kasnije procvjetaju u prhke i blage uspomene.