Nova Istra

208 „KOD MARULA“ 2018. Marta DŽAJA SVA SAM TI, DIDE, OD USPOMENA Večer je sva od snijega, i sva od Cavea, decembarska, i Cohenova. Mutna k’o prozori pod kapcima. Kazaljke k’o uvenulo L – pet je. U zraku napeto k’o kad Kromer zviždi (sjetiš se sorti finih jabuka i znoje ti se obrazi). Upali svijeću, kaže mama, pet je, opet je uplakana. Kovčeg je sav od robe i pretinaca, volim se igrati privida. Kao, puniš praznine pa više nisi prazan. Kao, karta je povratna pa se imaš kamo vratiti. I ne misliš na didu, na snijeg koji je pao prije sedam godina, kad je i on pao u neki ponor, praveći se da odlazi, o ja ga, kunem se, vidim i kad spavam, i k’o za vraga, uvijek se nešta smije, šešir mu na glavi, čujem zelenu kapijicu da lupka, i onda radosno – “Ooo, omladino...!”