Nova Istra

189 Zdravko ZIMA PATNJA emskog trapljenja samo kofein i nikotin? Je li to samotnik koji Nietzscheov zahtjev „Oh Mensch! Gieb Acht“ („Čovječe pazi! Budi budna oka!“) prihvaća kao zavjet? Je li to solipsist i komunist koji je raskinuo s majkom i sestrama, ideologijama i insti­ tucijama, voleći sebe sama do takve nepodnošljive mjere da mu se ljubav vratila kao mizautija? Kao mržnja uperena protiv samoga sebe, toliko intenzivna i inverzna da je u njoj nesvjesno uživao. A možda je posrijedi bio delirij melankolije, koji vodi od mržnje do (auto)destrukcije i želje za nestankom. „Ja ne znam kakove me još patnje čekaju u životu“, jadao se u Ispitu savjesti , nasta­ lom u vrijeme kad je bio biološki mlad, iako je u dubini svog srca i punini iznevje­ renih ideala bio stariji nego što je to moguće zamisliti. U pariškim godinama krije se ključ za razumijevanje Tinove sudbine, koji je zarana shvatio da ne može biti sre­ tan i da se – takav kakvim ga je priroda dala – može legitimirati samo kao „građa­ nin svemira, više čak negoli građanin čitave zemlje“. Minulo je barem trideset godina otkako je po tko zna koji put restaurirana „Kazališna kavana“ u Zagrebu, na neka­ dašnjem Trgu maršala Tita i današnjem Trgu Republike Hrvatske. Tijekom rado­ va na pročelju je izvješena cerada s integralnim tekstom„Igračke vjetrova“, dakako, u spomen na pjesnika koji je bio njen redovit gost i koji je u trenucima opuštanja na kavanskom podu ostavljao tragove svoje pjesničke genijalnosti. Sjećam se cerade i pjesme koja me, dok sam prolazio pored kavane, pogodila kao grom. Dogodilo se to zato što pjesmu na tome mjestu nisam očekivao, ali i zato što sam se našao u auten­ tičnom ambijentu, u blizini Meštrovićeva „Zdenca života“, tamo gdje je Vidas sni­ mio jedini dokumentarni film o Tinu. Bio je to nepredviđen trenutak koji se može definirati kao čuđenje, onijemjelost ili mysterium tremendum , blizina tajne ili izne­ nada probuđene pobožnosti s fizičkim reakcijama i drhtajima, kako je to objašnja­ vao Rudolf Otto. Takva snaga pjesničke riječi ne može se naučiti ni naručiti; takvo što proizlazi iz mučne, ali plodne samoće, iz gubitka koji se u alkemijskom procesu unutarnjeg očišćenja pretvara u dobitak, iz duha i duše na kojima je postojano radio vasionac iz Vrgorca. Napokon, takvo što proizlazi i iz patnje koju Tin nije zazivao, ali ni izbjegavao, pogotovo ako je bila upisana u cijenu njegove najveće, možda i jedine istinske ljubavi. Polihimnije.„Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik“, zapisao je u godinama u koji­ ma nije računao na vrijeme, nego na vječnost, pokazujući da je njegova personalnost „tako velika da joj je malo nedostajalo da samu sebe nadiđe“, kako je u svom ogledu zaključio Marko Grčić. Prema katoličkom nauku, patnja ima otkupiteljsku svrhu, a tretira se kao kazna koja je nužna da bi se grešnik vratio na pravi put. Svoje patnje i rane Tin je liječio jodom, svjestan da će ga ono što ga nije uništilo učiniti boljim i po­ stojanijim. I oni koji nisu griješili pate, možda i više od onih drugih. Tin je griješio i patio, shvaćajući patnju i kao vježbu, gotovo kao blagoslov kojim jača vlastitu otpor­