Nova Istra

188 PATNJA Zdravko ZIMA zile sve republičke asocijacije, dok se uime predsjednika Tita oglasio njegov sekretar Joža Vilfan. Znamenit je Tinov stih Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema ; u ženama je prepoznao„draž i otrov“, dok ih je u Mučeništvu života i raju u afionu pro­ zvao „umno nedoraslim“, njegujući svoj individualizam i eskapizam kao prokletstvo i teško dokučiv oblik samoljublja. Tinovo samoljublje? Možda ga je najlakše objasniti učenjem Ernesta Seillièrea, francuskog pisca koji se pročuo brojnim naslovima, među kojima su najvažniji Nova filozofija povijesti , Uvod u psihologiju imperijalizma te Misticizam i dominacija . Prema Seillièreu, ambicije neke države ili sile da gospodari drugim narodima i osvaja tuđe teritorije nisu imanentne samo državama nego i ljudskim bićima. Polazeći od opće­ poznatih fizičkih zakona, on nastoji dokazati da su pojedinci, čak i kad imaju najple­ menitije ideje, vođeni osobnim interesom. Primjere za to nalazi na svakom koraku. Kad im se ništa ne bi suprotstavljalo, i najsitnije čestice materije okupirale bi cijeli svijet. Sve te čestice, ili kemijski sustavi, sudaraju se s drugim tijelima u nemilosrd­ noj borbi koja završava eliminacijom jednih ili drugih. Taj zakon djeluje oduvijek i odnosi se podjednako na sve žive vrste. Na čovjeka jednako tako. Kad ga ništa ne bi priječilo u njegovim nakanama, čovjek se ne bi zaustavio dok ne bio pokorio ili uništio sve što ga okružuje. To je osnovni zakon imperijalizma koji vrijedi za naro­ de i pojedince, a kojem Seillière pridaje i misticizam. U prvi mah takva teza djeluje bizarno, iako su svi veliki imperijalisti računali na mističnu snagu i izvjesnost Božje asistencije. Računao je na nju i Tin, bez obzira na činjenicu da je povratkom iz Pari­ za izjavljivao kako više nije „hrišćanin“, okrećući se postupno bogumilstvu, budizmu i stoicizmu, dok je boemija išla ruku pod ruku s njegovim socijalnim instinktom te simpatijama za ekscentrike i siromahe. Da bi bilo moguće takvo što, da bi se život mogao proživjeti po vlastitom naho­ đenju, neovisno o pravilima koja nameću ideologije, crkve i društvene institucije, da bi se izmigoljilo svim regulama, pa i onima koje pretpostavlja brak i obligatno rad­ no vrijeme, treba platiti golemu cijenu. Tin ju je platio. Možda je to najuočljivije na predsmrtnom portretu iz Vaništine majstorske radionice; od Tina su ostali samo kolobari, obruči koji uokviruju oči, stvarajući dojam da pred nama nije pjesnik star 64, nego 640 godina. Kuda smjeraju te oči, od kojih, prema Silesiusu, jedno mje­ ri vrijeme, dok je drugo posvećeno vječnosti? Je li to pogled onoga koji je uronio u mrak, nakon što se impregnirao čistoćom i celestinskom svjetlošću? Je li to zaborav­ ljen pariški dijak kojemu je teško biti slab ili mu je još teže biti star i tako mlad? Je li to vasionac i duboki ronac kojem nisu dali mira ni demoni ni anđeli, koji je lijegao u dva iza ponoći, a ustajao u cik zore, objašnjavajući u svom ogledu o Baudelaireu – na kojeg je nalikovao više nego što je htio priznati – da su usta korice knjige? Je li to putnik i patnik koji se nije klanjao lažnim autoritetima, priznajući u izolaciji svog bo­