Nova Istra

187 Zdravko ZIMA PATNJA pršala. Došao sam do konačnog ubjeđenja da mi je nemoguće biti srećan. I odrekao sam se sreće. Tim je moja Smrt bila uglavljena, obistinjena, zaključena.“ Pledirajući za „jedan nov svemir za našu ličnu upotrebu“, zalažući se za unutrašnji život umjesto onog vanjskog i površnog, koji mu je priskrbio tolika poniženja, uz­ dižući duh i samoću (koja je „napokon postala plodna od najplodnijih misli“), Tin je okrenuo novu stranicu, otkrivajući se kao netko drugi i drukčiji. Kao da se opet jednom zatvorio krug. Jer poslije odbacivanja mantije i odlaska iz sjemeništa, on se obratio vjeri, ali ne institucionalnoj, nego kozmičkoj, vjeri koja računa sa savješću i socijalnim instinktom, korespondirajući u znatnoj mjeri s naukom Franje Asiškog i Terezije Avilske. Na nekoliko mjesta u Ispitu savjesti Tin spominje patnju, aludira­ jući na vlastita iskustva, ali i na patnju koja je u korijenu najvećih pjesničkih i mu­ zičkih djela.„Pisao sam mnogo; nijesam publikovao ništa; ljubio sam nesrećno, pa i raskinuo se od ljubavi“, primjećuje u trenucima u kojima je njegovo očajanje dobilo protutežu u posvemašnjoj iskrenosti. Kad tvrdi da je čovjek heautontimorumenos , re­ ferira se, po svemu sudeći, na Baudelairea ili njegova dalekog prethodnika, starorim­ skog komediografa Terencija. Jedan katren iz Baudelaireove istoimene pjesme glasi doslovce: Je suis la plaie et le couteau! / Je suis le soufflet et la joue! / Je suis les membres et la roue, / Et la victime et le bourreau! ( Ja sam nož i rana mrtva, / I pljuska i lice golo, / Ruka sam i strašno kolo, / Ja sam i krvnik i žrtva , prevela Dunja Robić). Jest, Tin je krvnik i žrtva, egzorcist i samomučitelj nošen katoličkim predilekcijama, spreman da iz taloga vlastite patnje, iz njezina crnila istjeruje vraga, nalazeći tako ishodište za sve moguće lirozofske egzaltacije. Potkraj 1921. počeo se potpisivati kao Tin, umjesto Augustin, a nepunu godi­ nu kasnije objavio je konfesionalni ogled El sentimientno tragico de la vida , u kojem se legitimirao kao putnik „kojeg je život premorio“. U tom času imao je 31. godi­ nu, zaključujući da mu je patnja „darovala duboku skromnost“ i intenzivirala njego­ vu sklonost prema samoći. Pascal je pisao da je čovjekovo „ja“ dostojno mržnje, a u pobuni protiv sebe sama, onakvog kakav je bio i s kakvim se razračunao nakon za­ vršetka pariške faze, Tin je svoj egoizam pretvorio u egotizam mimikriran alkoho­ lom i boemskom pozom. Nisu svi egoisti građeni po istom obrascu, što znači da ih ne moraju zanimati materijalni probitci, nego mjesto koje zauzimaju na društvenoj ljestvici. Između dvaju svjetskih ratova, kad je Tin objavio svoje najvažnije pjesme i eseje, književnost je imala drukčiju ulogu nego što je ima danas. Premda je prezi­ rao konvencionalne obrasce ponašanja (pa samim time i konvencionalna priznanja), njegovu tvrdnju da ima mjesto u antologijama, ako ga već nema u životu, ne treba shvatiti samo kao dosjetku. Istina je da se još u Parizu okanio svake politike, živio je kao slobodni pisac i prevoditelj, ne mareći za rituale koji su bili svojstveni vladajućim režimima, ali u trenutku njegove smrti sućut su Društvu književnika Hrvatske izra­