Nova Istra

186 PATNJA Zdravko ZIMA ske vojske u Prvom balkanskom ratu, u Parizu je zalazio u srpsko poslanstvo i kon­ taktirao sa članovima Jugoslavenskog odbora, a po Trumbićevoj narudžbi priredio je propagandnu knjižicu pod gotovo nevjerojatnim naslovom Jugoslavensko more . Posjedovao je izniman talent za jezike, čitao je rječnike i gramatike, naučivši i jezike zemalja u koje nikada nije kročio. Svoje talente stavio je u političku funkciju pa je s Francuzom Pierreom de Lanuxom, suradnikom Jugoslavenskog odbora, pripremio Srpsku gramatiku na francuskom s predgovorom srpskog poslanika Milenka Vesnića, dok je s njemačkog na francuski preveo knjigu Janeza Kreka Die Slowenen . Koliko je njegov idealizam bio veći, toliko su razočaranja onime što je uslijedilo završetkom Prvoga svjetskog rata i osnivanjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca bila teža i bolnija. Već poslije potpisivanja Krfske deklaracije (1917.) moglo se naslutiti da će federalistička zajednica ravnopravnih balkanskih naroda ostati samo privid. Od Ti­ novih snova, političkih, jednako kao i privatnih ili sentimentalnih, nije ostalo ništa. Potkraj svibnja 1919. godine stigao je brodom u Dubrovnik. Iz tog vremena datira znameniti, a za razumijevanje njegove književnosti možda najvažniji konfesionalni tekst, Ispit savjesti , objavljen tek 1923. u Savremeniku . Paradoksalna je spoznaja ta da se nitko nije tako odlučno bunio protiv Sainte- Beuveova principa biografske kritike, eksplicitno u tekstu Mrsko ja , iako se upravo Tin u Ispitu savjesti i drugim zapisima, na ovaj ili onaj način, referirao na činjenice iz vlastita života, dajući im makar i posredno važnost koja se zrcali u njegovoj književ­ nosti. Nije riječ samo o tome da je u Parizu nastao najvažniji dio njegova opusa, onaj po kojem je Tin (p)ostao Tin, zasvagda zapisan u kolektivnoj memoriji kao tvorac Svakidašnje jadikovke i pjesnik čija je egzistencija obilježena „kružnom cestom duše“. Kako bismo čitali njegove stihove, zapise i eseje te gledali na njegov eskapizam, boe­ mu i svjesno gajeno samotništvo bez uvida u ono što mu se događalo od kraja 1913. do početka 1919. godine, koliko je trajao njegov pariški interregnum ? Tin, koji je pri­ je Prvoga svjetskog rata kročio na pariško tlo, nošen vjerom u jugoslavensko jedin­ stvo i francusku kulturu, i Tin koji se nekoliko godina kasnije iskrcao u Dubrovniku, gradu čiji pjesnici, kako je pisao, nisu uvijek dorasli njegovim portalima i fasadama, nisu isti. O tome najbolje svjedoči Ispit savjesti u kojem tvrdi:„Jer je umrla, umrla ona mladost sa težnjama prema beskonačnosti, prema ljepoti, prema ljubavi! Jer je umrlo u nama sve ono što je htjelo da na zemlji ostvari svoj san i da se približi apsolutno­ mu! Što se dogodilo od snova naše četrnaeste godine o slavi, o skromnoj veličini, o ljubavi? Jer ako nijesam išao za žezlom i za krunom (skromnost koju, vjere mi, mo­ radoh istom dokazivati, ali ne mogući da je dokažem!), ali sam htio nekada, u svoje vrijeme, u djetinjskim obmanama da budem blažen, da budem pomalo srećan. Vje­ rovao sam da ću svoju sreću moći ostvariti ne povrijedivši ni zakone društva ni ono­ ga najsvetijega zakona koji sačinjava Etiku. Za vrijeme ovoga rata ta se opsjena ras­