Nova Istra

185 Zdravko ZIMA PATNJA novu svjedočanstvu, od onih koji su mu bili najbliži u formativnim godinama, naj­ gore se i najstrože prema njemu odnosio otac. Što se braće i sestara tiče, najbliži je bio s mlađim bratom Antunom, koji je umro 1916. u Omišu. Sa sestrama i drugim rođacima parničio se oko obiteljskoga nasljeđa u Čileu, a sa starijom sestrom Len­ kom prekinuo je bilo kakvu komunikaciju. Kad ga je jednom zgodom potražila u nekoj zagrebačkoj kavani, pravio se da je ne pozna, ali nije je htio primiti ni u vino­ gradskoj bolnici, iako je znao da mu se bliži kraj. Učinio je to protiv Lenke i protiv samoga sebe. Tin je bio takav; ako je nešto utuvio u glavu, teško ga je u tome bilo ra­ zuvjeriti. Nesporazumi sa sestrama proizlazili su u znatnoj mjeri i iz njegova odno­ sa sa ženskim rodom koji se od koketiranja i prvih mladenačkih izazova pretvorio u razočaranje, anesteziju i pomanjkanje potrebe da s njima ima ikakve veze. Bračne ponajmanje. Već u dječjoj dobi vidio se kao dvojaku ličnost, što može biti povlasti­ ca, ali i prokletstvo, pogotovo za pjesnika koji je prirodom svoga poslanja osuđen na sve moguće preobrazbe. Nekoliko godina (1902. – 1907.) proveo je u splitskom sjemeništu, ali je na kon­ cu skinuo mantiju i, prema vlastitom iskazu, vratio se „svojoj slobodi“. Možda su na to utjecali nabujali osjećaji prema jednoj nepoznatoj Splićanki, ali kako je svjedočio Ivan Pušić, iz te je veze Tin izišao razočaran i dekuražiran. Salih Alić prenio je pje­ snikovu tvrdnju da je bio zaljubljen u neku gluhonijemu Parižanku, iako se za fran­ cuskih godina najfatalnijom pokazala njegova strast prema Lusili, pokćerki srbijan­ skoga glumca, redatelja i dramskog pisca Radoslava M. Vesnića. Dolično odjeven, čist i uglađen, Tin iz tih godina po svemu je odudarao od klišeizirane i davno udo­ maćene predodžbe o boemu kojem su pjesme i čaša vina jedina briga. Kad ju je upo­ znao, Lusila je imala dvadeset godina. Mirko Žeželj piše da mu je ona bila jedina ve­ lika ljubav. Ali poslije svega, nije se udala za pjesnika, nego za imućnog rumunjskog Židova, baš kao što se Olga Herak nije udala za grabancijaški nastrojenog Matoša, nego za profesora sušačke gimnazije Stjepana Ostermana. Tragove Tinove ljubavi kritičari su identificirali u Kolajni , zbirci pjesama objavljenoj 1926. u Beogradu, a nastaloj u Parizu između 1917. i 1918. godine. Pjesma označena rimskim brojevi­ ma XXV. počinje strofom: Hoće li itko kad da shvati / zašto se Bogu tako jadam? / Od mesa moja duša pati, / zbog jedne žene ja propadam . A pjesma XXVII. počinje zna­ kovitim stihom Devet mjeseci što ja siđoh s uma . Osim što je stih toliko poznat da se doima kao refren neke narodne pjesme, broj devet nije odabran slučajno jer njegova simbolika označava završetak ili, u krajnjoj liniji, nov početak. I nema sumnje, sve što se u to vrijeme zbivalo u Parizu, za hrvatskoga pjesnika značilo je kraj jednog i početak novog, bitno drukčijeg svijeta od onog koji je dotad kušao. S ljubavnim slomom koincidirao je rasap njegovih političkih ideala. Tin je bio za­ govornik jugoslavenskog jedinstva; jednako kao i Krleža, pozdravio je uspjehe srp­