Nova Istra

184 PATNJA Zdravko ZIMA Augustin Tin Ujević, 1891. - 1955. ( izvor: info.hazu.hr ) bio nezadovoljnik, ali ne i prevratnik, da je najbolji u onome što je ostavio u naznakama, zaključujući da je ljepota njegove ostavštine svojevrsna membra disiecta . Ni jedan ni drugi nisu se libili rije­ či, čak ni najtežih i najgrubljih, ali Ma­ toš nije bio zlopamtilo – što se ne bi moglo tvrditi za njegova sljedbenika. U nekim segmentima Ujevićev put doima se kao Matoševa replika. Volio je Srbi­ ju i Francusku, prvu više iz političkih, drugu iz duhovnih pobuda. Preselio se najprije u Beograd, potom u Pariz, pišući stihove i prakticirajući boemu s Rabbijevom sjenom za leđima. Nema dvojbe da je Matoš bio Ujevićeva fasci­ nacija, od koje je, barem javno, bježao kao vrag od tamjana. Osjetljiv na mo­ guće utjecaje, u strahu da će ga tko pro­ glasiti kradljivcem, prije Drugoga svjet­ skog rata usporedbe s Matošem odba­ civao je lakonskom tvrdnjom „ja sam ipak ja“ (u pismu Ivi Hergešiću). A kad je Jure Kaštelan komentirao njegovu pjesmu Dažd , nalazeći u njoj eho Charlesa van Lerberghea i Gabrielea D’Annunzija, Ujević je reagirao kao da ga je ujela guja, iako u Kaštelanovu tekstu nije bilo ni primisli o eventualnom plagijatu. Osim što nije htio razlikovati utjecaj od mogućnosti nemu­ štog imitiranja, u godinama svoga zrenja, praćenog svim mogućim potresima, Ujević je gradio individualizam i svojevrsni solipsizam (evidentiran u konfesionalno intoni­ ranim tekstovima kao što su Ispit savjesti , El sentimiento tragico de la vida , Zvjezdari , Pismo sebi , Pobjeđujem hljeb , Mrsko ja i drugdje), zaključujući u gotovom megaloman­ skom stilu da „u životu nije poznavao osoba važnijih od svoje“. Ipak, njegov nekrolog Rabbiju i danas je poticajan ne samo zbog neuništivosti po­ jedinačnih taština, nego zbog duha vremena, a posebno zbog Eliotove tvrdnje da se važnost jednog pjesnika mjeri jednako tako njegovim odnosom spram mrtvih pret­ hodnika. U ovom slučaju osobitu važnost ima Ujevićeva konstatacija da je Matoš „poludio od srca“. Što vrijedi za Matoša, vrijedi jednako tako za njegova kritičara i (ne)skrivenog sljedbenika. Sve je, naravno, počelo u roditeljskom domu. Prema Ti­