Nova Istra

183 Zdravko ZIMA , Zagreb I KRVNIK I ŽRTVA (PATNJA U DJELU TINA UJEVIĆA) „ Prema katoličkom nauku, patnja ima otkupiteljsku svrhu, a tretira se kao kazna koja je nužna da bi se grešnik vratio na pravi put... I oni koji nisu griješili pate, možda i više od onih drugih. Tin je griješio i patio, shvaćajući patnju i kao vježbu, gotovo kao blagoslov kojim jača vlastitu otpornost. U tome nije mogao pobjeći od svoje duboko usađene katoličke indoktrinacije, koliko god je zarana odustao od vjere na način koji Crkva tradicionalno podrazumijeva. Neovisno o okolnostima koje su ga pratile i koje su mu u znatnoj mjeri suđene, bio je sam svoj krvnik i svoja žrtva... Prema Danteu, najljepši i najmirisniji cvjetovi imaju korijen u patnji. Tinova poezija školski je primjer za to. “ Kad je umro Matoš (1914.), Ujević je u Savremeniku objavio nekrolog koji nadilazi dimenzije prigodnog ili komemorativnog teksta. Zato se valjda i često citira, a ne samo zbog naslova i ciničnih, toliko puta opetovanih replika o hrvatskoj smrti koja uvijek ima ukusa i koja je jedan od preduvjeta da bi pokojnik došao na glas. U tek­ stu pod naslovom Em smo Horvati Ujević nije štedio svog velikog prethodnika, iako se ne može reći da je zatajio njegove vrline. Ne samo zato što su bili suvremenici, iako ne i generacijski parnjaci, Matoš i Ujević bili su odveć blizu, a da ne bi upućivali jedan na drugoga. U onome što im se činilo dobro i onome što im se činilo loše, no u ovom drugom možda još i više. Matoš je pozdravio pojavu svoga mlađeg kolege na književnoj sceni, tim više što je talent i siromaštvo tretirao kao najbolje prepo­ ruke. Kasnije je u Ujeviću prepoznao imitatora, a ne sljedbenika, objašnjavajući da ga je ovaj titulirao Rabbi te da se iz učenika pretvorio u majmuna. U času Rabbije­ ve smrti Ujević mu nije ostao dužan. Objašnjavao je da Matoš nije bio mislilac, da se divio lokalnom pejzažu, ali da je zaboravio Dalmaciju i zavičajnu Slavoniju, da je