Nova Istra

181 Davor ŠALAT PATNJA ne narativnosti te formalnih i zvučnih paralelizama, govore o„malim“ ljudima u sva­ kodnevnim situacijama, pričaju priču o čovjekovim kućnim ljubimcima (pas, mač­ ka) i njihovim životnim sudbinama usko povezanima sa čovjekom, kao i o fantastič­ nim bićima (zmaj) na koja se prenosi znatan simbolički ili satirički potencijal. Te su pjesme tematski i izrazno „jednostavnije“ od nekog Golobova „prosjeka“, no osobito su intrigantne za slušatelje i čitatelje zbog svoje radnje i refleksivnosti izražene op­ ćom frazeologijom i mudrosnim formulama. I slika patnje u „šansonijerskom“ mo­ dusu oslanja se na svakodnevne i pojedinačne situacije koje postaju egzemplarne, pa i simboličke za općenito viđenje ljudske sudbine. U njima se o patnji, patničkoj sud­ bini ljudi i životinja „priča“, dakle ona je lirskome subjektu objekt naracije. Tako je „prikazuje“ čitateljima i slušateljima koji se baš na temelju„žive“ priče, općih mjesta, poznate frazeologije, prepoznatljivih lokaliteta i društvenih odnosa mogu s takvom svakodnevnom, pojedinačnom, ali već i poopćenom patnjom snažno poistovjetiti. Svojevrsna iskazivačeva epičnost, pa i distanciranost dovodi i do toga da se patnja, koja i ovdje ima svoju ontološku, socijalnu i psihološku dimenziju, počinje izražava­ ti gnomičkim, mudrosnim formulama, općenitim zaključcima. Njima se ustvrđuje neizbježna prolaznost, pa čak i krah ljudskoga života, ali se to čini tonom neke go­ tovo svečane rezignacije koja u snazi umjetničkoga izraza i sigurnosti zaključivanja na neki način nadvladava predmet o kojemu govori. Patnja, paradoksalno, služi za snaženje šansonijerskog umjetničkoga efekta i produbljene atmosferičnosti, a pri­ kazana je u likovima neprilagođenih i marginalnih ljudi, neuspjelih ljubavi, sukoba generacija, raskoraka između pravilā i života, tužnih životinjskih sudbina, tragičnih i farsičnih povijesnih i imaginarnih osobnosti. Prijelaz između ljubavno-intimističkog poetičkog modusa u onaj par excellence refleksivni , također iz jednoga diskursa patnje u drugi, koji se dogodio u knjizi Sjena križa iz 1986. godine, nipošto nije bio nagao, već više postupan i organski. U ovome modusu ponešto je drugačiji tretman ljubavne tematike, a reflektiranje o krajnjim ontološkim i egzistencijalnim pitanjima u samome je središtu značenjske strukture teksta. Ako se uopće i pojavljuje objekt ljubavi, on (ona) više je sredstvo za poetsku refleksiju o životu općenito i njegovim protežnostima, o patnji koja je naličje, a pone­ kad i srž ljudskoga života kao takvog negoli istinski značenjski agens. Taj se objekt u velikoj mjeri ispražnjuje od sadržaja, odmiče u prostoru, vremenu i bilo kakvoj pri­ sutnosti, postaje svojevrsnom zrcalnom slikom subjekta i njegovih meditacija, stabil­ nom točkom u kojoj se sabiru i organiziraju subjektova razmišljanja o dimenzijama postojanja i njegovim sve prisutnijim napuklinama, manjkovima i trpljenjima. I Go­ lobova visoko artikulirana fenomenologija ljubavi zapravo postaje patničkom feno­ menologijom odsutne esencije i egzistencije koja je osuđena na sve tegobnije kušnje praznine, prolaznosti i smrti. Stoga temeljni interes ove lirike više i nije opisivanje