Nova Istra

180 PATNJA Davor ŠALAT osobi, s pažljivim ocrtavanjem atmosfere koja je – u svojoj diskretnosti i suptilnoj slikovitosti oslonjenoj na prirodu, a posebno na cvijeće i bilje – fini korelat ljubavi, a ne više grozničav korelat bunta protiv nepravde. Preokret prema intimističkoj po­ eziji s tematiziranjem ljubavi, samoće i smrti, koji se dogodio već u Elegijama , posve je razvijen u zbirci, kako se navodi u podnaslovu, „pjesama i šansona“ Kao stotinu ruža iz 1970. godine. U toj knjizi od samo šesnaest pjesama Golob očituje poetički model po kojemu je i najpoznatiji – suptilna lirika ponešto pojednostavljena izri­ čaja, tradicionalističke motivike, oslonjene na prirodu i obrise urbanoga eksterijera i interijera, melankoličnog izražavanja ljubavi već odmaknute u vremenu i prosto­ ru, fragmenata sentimentalne anegdotalnosti, produbljene refleksivnosti, apelativne usmjerenosti prema objektu koji može biti voljena osoba, smrt, poezija. Tematski, Golob neprestance nastoji prošlom ljubavlju „puniti“ prazne konture sadašnjosti te u negdašnjoj ljubavnoj punini naslućivati napukline prolaznosti, samoće i neizbježna kraja. Time na platnu pjesme dolazi do gotovo stančićevski materijalizirane, prisutne odsutnosti koja, istodobno, svoj ontološki manjak, odnosno negativitet neopozivo uvlači u tu istu prisutnost i iznutra je čini rahlom, nepostojanom. I patnja je u tome modusu u prvome redu prikazana kao psihološko-ontološka. Golob, naime, stalno inzistira na istodobnoj ljubavi i samoći. Time se, s jedne strane, naglašava psihološ­ ka patnja kao raskorak između ljubavne žudnje kojom je muškarac upućen na ženu te nemogućnosti da se u toj ljubavi ikad s njom posve sjedini na svim razinama svo­ jega bića. S druge strane, sve se više u središte pozornosti dovodi možda i temeljni problem Golobove kasnije poezije – patnja zbog ontološke nesavršenosti kozmosa, svijeta i čovjeka. Uviđa se, naime, da čovjekova nepremostiva samoća nije uvjetova­ na samo psihološkim razlozima, već – još korjenitije – onima ontološkim. Biće se, naime, doživljava kao nesavršen dio nesavršena kozmičkog ustroja, koji je obilježen prolaznošću, rahlošću i, na kraju, nestankom. Kozmička i antropološka nesavršenost očituje se i u ontološkoj nedostatnosti svakog pojedinog čovjeka, ali i u nemogućno­ sti da se ta nedostatnost bilo kako prevlada odnosom, čak i onim najintimnijim, s drugim čovjekom, odnosno ženom. Tako je čovjekova osamljenost, ali i svaki odnos s drugim čovjekom, tek očitovanje ontološkoga deficita i kao takav uzrok patnje kao temeljnog obilježja ljudskoga postojanja. Takva patnja nema ovozemnog ontološko­ ga, egzistencijalnog ili psihološkoga lijeka te pjesma koja je tematizira postaje njezina bolna, pa i rezignirana evidencija. Stil smirene, suzdržane afektivnosti te diskretnije metaforike postaje uistinu diskurs takve patnje. Ipak su nešto drugačije pjesme koje Golob i u pisanome obliku imenuje „šanso­ nama“ i koje su doista poslužile za „tekstove“ pjevanih šansona. Takav „šansonijerski“ poetički modus osobito je vidljiv u knjizi Čovjek i pas i druge šansone , u kojoj Golob 1971. godine daje cjelokupan pregled svojih„pisanih“ šansona. Te su pjesme naglaše­