Nova Istra

179 Davor ŠALAT PATNJA ku društvenu zbilju – na neki način analogna afektivnosti i povijesnoj patetici anti­ kolonijalističkih pokreta. Elegijsko-socijalni modus Golobove poezije, kao i takovrstan diskurs patnje, uglav­ nom je ograničen na zbirku pjesama Elegije iz 1963. te kasniju kompiliranu knjigu Devet elegija iz 1979. godine. Prvi dio Elegija uvelike je razvijanje poetičkog iskustva iz knjige Afrika , u smislu kombinacije vrlo slobodne i vješte asocijativnosti bliske na­ drealističkim postupcima i ontološke, historijske i socijalne patetike, u kojoj subjekt u iskazu ili subjekt iskaza prokazuju društvenu i međurasnu nepravdu te naviješta­ ju potrebu oslobođenja potlačenih, osobito afričkih crnaca. Golob je u tome čak i eksplicitniji i izrazno afektivniji negoli u Africi pa njegove u pravilu odulje pjesme (sâm ih ovdje naziva „elegijama“) zapravo nagomilavaju retorički materijal i razma­ huju stihički ritam kako bi pokazale urgentnost borbe protiv nepravde u svijetu i iskazale autorovu snažnu emotivnu i moralnu angažiranost. Te Golobove pjesme, u kojima patnja ima dominantniju socijalnu dimenziju nego u onima nadrealističkim, u osnovi iskazuju jednu te istu ideju ljudske pokvarenosti, ugnjetavanja i ratovanja koji već ugrožavaju cijeli planet te sve ono dobro i nevino što je preostalo čovječan­ stvu. Kako je ta ideja zapravo univerzalna, možemo reći i globalna, tako je i patnja koju ona podrazumijeva sveopća, dakle socijalna, katkada čak i ontološka, u smislu da je nepravda prirođena ne samo društvenim odnosima već i čovjeku kao takvom. Lirski subjekt u Golobovim elegijama prvenstveno je koncipiran kao glas koji za­ stupa čitavo čovječanstvo, odnosno onaj njegov dio koji trpi nepravdu, ali i koji se nada da je moguće oslobođenje i uspostava ravnopravnih, pa čak i skladnih među­ ljudskih odnosa. Patnja je to zbog ogromnih razmjera ljudske, odnosno društvene devijacije, koja se izražava elegičnim, čak i patetičnim, rapsodičnim tonom, a subjekt se s trpećim kolektivom poistovjećuje mundijalizacijom diskursa, poetskim defini­ cijama i drugim figurama identifikacije. To je i svojevrsna aktivistička, moralistička patnja koja se, baš zbog silnog procijepa između ideala i zbilje, zalaže za prevlada­ vanje takvoga i uspostavu novoga, skladnijeg stanja. Takvo nastojanje neprestani je značenjski pokretač Golobovih elegija, a njihovo je temeljno izrazno načelo tautološ­ ko kumuliranje. Zato ti tekstovi s vremenom gube unutarnju strukturiranost, koja bi podrazumijevala i neke logične cjeline odijeljene na strofe, i u nastojanju da svaki put sve snažnije naglase istu situaciju, rasprostiru se na sve šira referentna polja i na sve dulje, zamašnije stihove te njihovo sve grozničavije nizanje. Od širokog, rapsodičnog pjeva gotovo planetarnog zamaha Golob se – već u dru­ gome dijelu Elegija – odjednom okreće svojemu ljubavno-intimističkom modusu , od­ nosno intimizmu, biranoj motivici i simbolici kojima se stoljećima izražavao ljubav­ ni diskurs te pjesmama pozorno građena oblika i mirnijeg ritma. To su pjesme dis­ kretne apelacije prema objektu, odnosno više ili manje u tekstu određenoj ženskoj