Nova Istra

178 PATNJA Davor ŠALAT razdrtoj, čak i alogičnoj slikovitosti. Patnja se tu ocrtava ne samo kao dio unutar­ njega psihološkog razvoja tijekom odrastanja već i u svojoj egzistencijalno-socijalnoj dimenziji, kao odraz vanjske situacije nasilnih društvenih okolnosti. Lirski je subjekt egzistencijalno, pa čak i fizički ugrožen, kako se naslućuje, tragičnim ratnim zbivanji­ ma, posve izuzet iz neke kozmičke cjeline, izoliran i usamljen. Osim ekspresije zbog takve situacije, u njemu se javlja i moralistička sablazan nad zlom koja se patnjom koristi i kao poticajem za promjenu spomenuta stanja. Patnja zbog znatne ugrože­ nosti nabijena je osjećajima pa je takav i stil: metaforičnost je hrabrija, asocijativnost slobodnija, izraženije opreke i kontrastivna upotreba boja, afektivnost naglašenija, i to ona tamnijega kolorita, intonacija „uzdignutija“... Golobov nadrealistički poetički modus dominantan je u knjigama Afrika i Glas koji odjekuje hodnicima , objema iz 1957. godine. U knjizi Afrika koncept pisma pod utjecajem nadrealizma proširuje se elementima društvene, odnosno humanističke angažiranosti, koja u svjetlu afričkog antikolonijalizma u drugoj polovini 20. stolje­ ća prokazuje bjelačko nasilje nad crncima i pozdravlja njihovu borbu za slobodu i njezin nezaustavljiv uspjeh. No, značenjski ovako transparentna tema jasno se po­ javljuje samo na početku i na kraju knjige, a u većini dijelova poeme u velikoj je mjeri zapretana u semantički znatno„zamućenijem“ izrazu vrlo slobodne asocijativnosti i „divlje“ slikovitosti. Najveći dio poeme stoga se s tematikom zlostavljanja crnaca i nji­ hova oslobađanja ne bi mogao dovesti u vezu izravnim i prepoznatljivim govorom o tome, već neizravno jer je izrazitom afektivnošću, jarkim, ali raspršenim bojama bez jasnih značenja na neki način analogan afektivnosti i povijesnoj patetici protukolo­ nijalističkih pokreta. I slika patnje u ovome, nadrealističkome modusu protegnuta je između eksplicitnosti i aluzivnosti. U početnoj pjesmi Anatomski atlas raščlanju­ je se tijelo crnoga čovjeka, koje se – u svojoj intenzivnoj tjelesnoj i duhovnoj patnji – izravno uspoređuje s Kristovom patnjom, a moralistički se prokazuju mučitelji crnaca. Lirski subjekt čak se izričito poistovjećuje i s Kristovom i sa crnačkom pat­ njom pa cijela pjesma zadobiva patetičan ton sudjelovanja u patnji, koja je zapravo zajednička cijelom čovječanstvu i u kojemu ono može doživjeti moralno pročišće­ nje. Za izražavanje tako doživljene općeljudske, socijalno i međurasno uvjetovane patnje Golob se koristi ekspresionističkom izraznom silovitošću i disonantnošću te asocijativno slobodnom i izrazito sugestivnom slikovitošću. Slično je i u pjesmama sa znatnijom imaginativnom slobodom i alogičnim razvojem teksta, koje se udaljuju od eksplicitnije značenjske smjestivosti. U njima se patnja prikazuje kao razdrtost, dekomponiranost, kako kaže Mrkonjić,„razbačenost u tekst“ samog subjekta iskaza, koja je, pak, na neki način i aluzija na duševnu i tjelesnu patnju crnaca, ali i Afrike kao kontinenta. Tako je izrazita afektivnost teksta – izražena jarkim, ali raspršenim bojama bez jasnih značenja, kao i tamnim bojama koje simboliziraju afričku patnič­