Nova Istra
175 Davor ŠALAT , Zagreb DISKURSI PATNJE U POEZIJI ZVONIMIRAGOLOBA „ Golobove pjesme u diskursu patnje unutar refleksivnoga modusa majstorski evociraju atmosferu ljepote i prolaznosti, ljubavi i raskida, pjesme i tišine, ranih životnih zanosa i kasnoga smiraja i gorčine, čovjekova izrečenog iden- titeta i neizrečenih stvarnosti koje ga prate kao dugačke i mračne sjene. To su pjesme dostojanstvena, egzistencijalistički intonirana ustrajavanja u životu, u sjećanju na ljubav i još aktualnoj težnji prema njoj, u primjećivanju tragič- ne ljepote svijeta koji nepovratno hlapi u samome subjektu. “ Ako bismo tražili pojedine jake riječi koje bi bile svojstvene pjesničkome opusu Zvonimira Goloba, patnja zasigurno ne bi bila prvi izbor. Golob je ipak poznatiji kao pjesnik ljubavi, samoće, prolaznosti, smrti. Pjesnik ih je – prema kraju opusa sve više – evocirao mirnim i sugestivnim poetskim tonom, koji se prije oslanjao na kontrolirano dočaravanje afektivnosti negoli na neku nesputanu afektivnost kao ta kvu. A uza samu patnju, već po njezinoj etimološkoj povezanosti u latinskoj inačici, presudnoj za zapadno kršćanstvo, sa strašću i afektivnošću u riječi passio , vežemo i naglašenu osjećajnost, dapače, određeni apriorni patos, prema kojemu se pjesnik onda može različito odnositi i upotrebljavati ga za raznovrsne svoje poetičke svrhe. No, sve spomenute važne riječi za Golobovo pjesništvo, koje se ujedno i najčešće tematiziraju njegovim opusom, itekako u sebi sadrže razne dimenzije patnje – on tološke, egzistencijalne, rasne, socijalne i psihološke. Patnja je zapravo njihova duga sjena koja ih, kao vječno prisutno naličje, uvijek prati pa govor o patnji u velikoj
RkJQdWJsaXNoZXIy NjQyNzA=