Nova Istra

174 PATNJA Mario SOŠIĆ Stanje nadanja , ali različitog, postoji u objema skupinama. U prvoj skupini ono je u obliku želje i potrebe za uspješnim prijenosom esencijalnih vrijednosti „staroga poretka“ u novi društveni okvir. Kako se to u društvenoj stvarnosti s više ili manje uspjeha i ostvaruje, ova prva skupina nema kolektivan osjećaj o neostvarenim nada­ njima, pa time ni osjećaj patnje zbog toga. Svjedoci smo mnogih primjera, pa i ovdje u Puli, kako su se mnogi izbjegli nepod­ nositelji hrvatske demokracije i državnosti nanovo vratili u Hrvatsku te jako angaži­ rano i nepatnički djeluju i oblikuju njima poželjnu vrijednosnu matricu. Jedino se taj osjećaj patnje može javljati u onim manjim strukturama u toj skupini, kojima i sama opstojnost hrvatske države nije emocionalno prihvatljiva pa reagiraju mržnjom i negiranjem. Nadanje u drugoj skupini povezano je s očekivanim ostvarenjem posve novog,„či­ stoga“ društvenog i političkog poretka, koji neće imati ništa zajedničkog, pa ni u na­ truhama, sa „starim poretkom“ i njegovim nametanim te kasnije, čak i u globalnim okvirima, propalim vrijednostima. Iz te i takve nade, koja je u kontekstu komplek­ snosti svake društvene stvarnosti, a posebno posttranzicijske, više ili manje utopij­ ska, mogući su u pojedinim dijelovima te skupine i osjećaji i iskazi patnje zbog neo­ stvarenih nadanja u svoj punini. Na tom je tragu, dakle kumuliranja kolektivne patničke svijesti , čini mi se, možda moguće objasniti i neka izrazito velika poslijeratna hrvatska braniteljska suicidalna iskustva. Tako bi se i poznati slučaj samoubojstva Zvonka Bušića, barem prema in­ terpretaciji iz njegovih zapisa, osjećaja i sumnji, mogao obrazložiti u ovom kontek­ stu kolektivne patnje . Ako zaključno rezimiram, iako posve poopćeno, moram utvrditi kako je u po­ sttranzicijskim i postkomunističkim društvima najveći emocionalni gubitnik, dakle izložen kolektivnoj patnji kao odrazu neostvarenih nadanja, onaj društveni supstrat koji je potaknuo i „izrodio“ tranzicijske promjene, a ne onaj suprotni društveni pol, koji te promjene nije želio, a i kasnije ih je priječio. Ako uz to imamo i empirijsku potvrdu, u ispitivanju javnoga mnijenja projektom „Eurostat (1990. – 2000.)“, da su u postkomunističkim zemljama tranzicijski dobit­ nici – u pogledu socijalnoga, gospodarskoga i društvenoga statusa – strukture ekvi­ valentne našoj prvoj društvenoj skupini, a tranzicijski gubitnici oni iz druge skupine, onda to znači da su, u rezultanti, pripadnici druge skupine, i u novim demokratskim odnosima, ne samo emocionalno već i društveno „patničkiji“ i neravnopravniji od pripadnika one prve, sljednikā i promicateljā staroga totalitarnog poretka i njegovih vrijednosti, ali sad u obliku tobožnjih liberalnih vrednota.