Nova Istra

173 Mario SOŠIĆ PATNJA Boris Miletić kaže: „Smatram da današnji iskazi negodovanja i zvižduci nemaju veze samo s pred­ sjednicom nego su izraz šireg revolta vezanog uz društvene podjele koje potenciraju prije svega pojedinci radikalne desnice“. Isti događaj Milan Rakovac vidi i ocjenjuje, poetički i „po naše“, ovako: „Uni ča su švikali u Pazinu i vikali Tito, Tito, sigurno nisu švikali Boži Milanovi­ ću, nego današnjoj materi Crkvi i njenen anti-antifašizmu“. U krugu druge društvene skupine također se može pronaći niz primjera javnih iskaza, iz kojih se može vidjeti njihovo osjećajno stanje prema hrvatskoj društvenoj stvarnosti. Navest ću za ovu prigodu tek nekoliko općepoznatih izreka, koje dosta dobro ilu­ striraju njihova nadanja i očekivanja, pa i patnju. Često se i prečesto čuje:„Nismo sanjali ovakvu Hrvatsku!“ ili „Nije to ona Hrvat­ ska, za koju smo se borili“. Poznata je i jadikovka u javnome diskursu i prostoru, koja negoduje i kaže: „Hr­ vatskom vladaju oni koji ju nisu željeli“. Ili: „Hrvatskom vladaju oni od prije, komu­ njare, udbaši...“. Nije rijetka niti ona koja kaže: „Dok smo se mi borili, oni su krali i privatizirali“. Duh ovdje iznesenih primjera žaljenja, nadanja i patnje uvodi nas u zaključno objašnjenje mojih teza i zaključaka. 4. Žal je izražen osjećaj prve , a ne i druge društvene skupine, i to kao iskaz kolektivne svijesti onih koji se nisu, i koji se ne žele, demokratski i vrijednosno promijeniti. Taj njihov žal, potican„sjetom za dobrim starim vremenima“, zatim mitovima i simbo­ lima (Tito, Jasenovac, Kumrovec), ali i dopuštenim oblicima organiziranja i javnoga manifestiranja (udruge, stranke, štafete, spomenci...), a bez lustracijskih barijera i međaša, ne rezultira osjećajem nikakve patnje , ali može u jednome dijelu druge sku- pine , naročito one koja je bila izvrgnuta ranijoj represiji, izazvati osjećaj patnje . Jako slab ili neznatan povratak hrvatske dijaspore u Domovinu, osobito one političko- emigrantske, može se u dobrom dijelu vezati uz fenomen izbjegavanja nove patnje . Osim ove prve žalobne skupine, u Hrvatskoj ne postoji neka druga značajnija društvena skupina koja bi žalovala za nekim prošlim totalitarnim hrvatskim poret­ kom ili iskustvom. Ono malo folklornoga iskaza simpatije prema nekim simbolima tih vremena, što se tu i tamo događa, isključivo je odraz individualnih pojedinačnih izraza, i to više kao reakcija na nešto ili protiv nečega negoli afirmacije nečega.