Nova Istra

171 Mario SOŠIĆ PATNJA tivnim ili negativnim, doprinosom pojedinačnom ili kolektivnom dobru već i utje­ cajem različitog povijesnog nasljeđa i iskustva ( path dependancy ) kojim su pojedine društvene skupine (ne)integrirane u nov demokratski poredak. 2. Slijedom ovih teorijskih i strukturnih postavki, iz množine mogućih individualnih i kolektivnih osjećajnih doživljaja društvene stvarnosti, pozabavio bih se analitički trima grupno-kolektivnim emocionalnim stanjima – žalom , nadanjem i patnjom – koja se, u mom promišljanju, mogu uzročno-posljedično povezati s dvjema domi­ nantnim i različitim hrvatskim društvenim, pa i političkim skupinama. (Ova je po­ djela sociološki, a i tranzitološki opravdana. Riječ je o dvama polovima društvenoga i tranzicijskoga rascjepa). Prvu društvenu skupinu , poopćeno, čine ljudi koji se, neposredno ili nasljedno, najbolje poistovjećuju s vrijednostima „staroga poretka“ te su protivni pokrenutim i ostvarenim tranzicijskim i demokratskim promjenama, koje oni već iz ideološko- dogmatskih razloga nisu držali mogućima, koje zbog novoga vrijednosnog i držav­ nog okvira „nisu željeli“ i koje sad, u „čistom“ nacionalnom i demokratskom obliku, teško podnose i žele ga prilagoditi sebi. Drugu skupinu , pak, čine ljudi koji su na ovaj ili onaj način bili „žrtvama“, disiden­ ti, gubitnici i protivnici „staroga režima“, koji su željeli, poduprli i uspješno ostvarili tranzicijske promjene, ali se ipak dio njih ne zadovoljava ostvarenim, više „hibridnim“ nego „čistim“ odnosima i vrijednostima u hrvatskome društvu. U ovako postavljenoj strukturi želim dati odgovore na pitanje: Jesu li žal i neo­ stvarena nadanja, i u kojoj mjeri, u uzročno-posljedičnoj vezi s izrazom kolektivne patnje i iskazuje li se isti uzrok istom posljedicom u objema različitim društvenim skupinama? Prije iznošenja odgovora na ova pitanja, nudim sebi i čitateljima nekoliko ilustra­ tivnih primjera, tvrdnji i citata različitih aktera iz prve skupine, i to s ovog istarskoga zavičajnog prostora, izrečenih u najnovije vrijeme, kako bi se in vivo osjetilo iskaze nadanja i žalovanja za „starim propalim i demokratski kompromitiranim poretkom i njegovim vrijednostima“. Mogao sam to ilustrirati, recimo, i s ovdje bliskim nam skulpturnim postavom (tzv. Titov park na pulskoj Obali / Rivi, op. ur. ) koji, iako nijem, jasno odašilje isto­ vjetnu poruku. Ali, previše je toga u Istri!