Nova Istra

169 Mario SOŠIĆ , Kanfanar POSTTRANZICIJSKI ŽAL, NADANJA I PATNJA U SUVREMENOM HRVATSKOM DRUŠTVU „ Svjedoci smo mnogih primjera, pa i ovdje u Puli, kako su se mnogi izbjegli nepodnositelji hrvatske demokracije i državnosti nanovo vratili u Hrvatsku te jako angažirano i nepatnički djeluju i oblikuju njima poželjnu vrijednosnu matricu. Jedino se taj osjećaj patnje može javljati u onim manjim struktura- ma u toj skupini, kojima i sama opstojnost hrvatske države nije emocionalno prihvatljiva pa reagiraju mržnjom i negiranjem... Premda posve poopćeno, moram utvrditi kako je u posttranzicijskim i postkomunističkim društvima najveći emocionalni gubitnik, dakle izložen kolektivnoj patnji kao odrazu neostvarenih nadanja, onaj društveni supstrat koji je potaknuo i ‘izrodio’ tranzicijske promjene, a ne onaj suprotni društveni pol, koji te promjene nije želio, a i kasnije ih je priječio. “ Pročitavši ljetos negdje obavijest o temi ovih 15. „Dana eseja u Puli“, dakle o pat- nji , zamislih se i priupitah – bih li i ja, kao homo politicus i homo politologus , imao o tome štogod reći i u metodološki slobodnijem obliku iskazati neke bitne spoznaje o realno postojećim i različitim društvenim osjećajima, pa i patnji, ali uz to iznijeti i uzročno-posljedične veze između tih stanja i osjećaja u različitih hrvatskih, po­ sttranzicijskih, društvenih i političkih skupina u odnosu na politički i društveni re­ alitet danas? Zaključih kako bih o toj temi trebao i mogao iznijeti svoja zapažanja, tvrdnje i za­ ključke, koji izviru iz analitičke procjene strukturirane hrvatske i istarske društvene i političke zajednice tijekom još postojećega posttranzicijskog procesa.