Nova Istra

166 PATNJA Sanjin SOREL Poetika impresionizma praktično je odgovarala društvenome zahtjevu ili barem slici toga zahtjeva već od konca pedesetih godina. Ekstatična patnja, slabost, prena­ glašena i patetična subjektivnost sve manje dominiraju iskustvima pjesnikinja, pa ipak one ni do današnjih dana ne nestaju iz pjesništva. Taj rascjep među pjesnikinja­ ma intenzivira se od sedamdesetih godina. Ušavši potpuno u društvenu sferu, pjesni­ kinje počinju rješavati imanentne probleme poetike, manje one osobne, subjektivne. Ljerka Car Matutinović jedna je od autorica koja se u poeziji brine o biografiji duše lirskoga subjekta. Već prva knjiga ( Vrijeme rastanka , 1971.) naglašeno je impre­ gnirana sentimentalnošću, ispovijednošću, melankolijom, a i svim zbirkama kasnije pjesnikinja će nastaviti ispisivati karakteristične topose patnje, koreografije duše . Sve se vrti oko čuvanja, pamćenja, memoriranja, prošlosti kao idealnoga vremena, svo­ jevrsne arkadije – tada je svijet bio topliji i izvorniji ; svojedobno se Miroslav Krleža osvrnuo na njezin idealizirajući diskurs. U svakom slučaju, tijelo je znak kroz koji se prelamaju iskustva boli i društvene patnje. Šezdesete godine iskustvom egzisten­ cije otkrivaju brigu za svijet, isti onaj u kojemu se intenziviraju govori o holokaustu, ovoga puta u sjeni hladnoratovskoga straha od atomske bombe. Tijelo misli, tvrdio je Merleau-Ponty, vanjski se svijet transformira u tjelesnome iskustvu, ono kao in­ strument djelovanja djeluje i na konstituiranje subjektivnosti. Kako onda ne misliti društvenu isključenost? Odgovor je niti dobar niti loš, jednostavno takav – emoci­ jom. Tu se otvara još jedno iskustvo u kojemu patnja ne samo da dolazi do prezent­ nosti nego se čini i najvažnijim lirskim konstituentom. Mislim, prvenstveno, na re­ ligiozno pjesništvo. Religiozno, duhovno pjesništvo, kako ga god zvali, u diskursu Anke Petričević te Ivana Goluba nalazi svoje najbolje trenutke. Osnovni ton društvene patnje oboje au­ tora vezuju uz raspeće, stvarno ili simboličko, s naglaskom na tuženje, lamentaciju. Raspeto, bolno, poniženo i ranjeno tijelo – Krista i/ili čovjeka; njihova patnja otvara suosjećanje, ali i osjećaj nemoći. Od čovjeka do društva, od individualnoga do kolek­ tivnoga tijela, u tom odnosu društvena patnja vezuje jaz između zemaljskoga i nebe­ skoga života. Ako je na zemlji život u boli, a nemoć i ranjivost sveprisutna, utoliko nebeski život i pozivi upućeni Bogu kao instanciji moći pretpostavljaju izbavljenje od patnje. Naricanje pretpostavlja binarne odnose između ranjivosti/nemoći s jedne strane i autoriteta/moći s druge 16 . Za A. Cottrilla apsolutna je – teološka, fizička i društvena 17 – činjenica razumijevanje i osjećaj da si napušten. Mnogo je i izvan uže 16 Amy C. Cottrill, „The Articulate Body: The Language of Suffering in the Laments of the Individual“, u: Lamentations in ancient and contemporary cultural contexts (ur. Nancy C. Lee – Carleen Mandolfo), Atlanta, 2008., str. 103. 17 Isto, str. 106.