Nova Istra

160 PATNJA Sanjin SOREL I sad već vidim blizu sebe Crne močvare i stigijske valove: Ako mi milosrdno nebo ne pruži pomoći, MONALDI, došao je kraj mome životnome tijeku. Poetria aegrotans (bolesna pjesnikinja), Dalmatinka Julija Bunić, povijest ženskoga pjesništva počinje tužaljkom. Godine 2003. Slavonka Marijana Radmiloć u zbirci Bolest je sve uljepšala reći će u sličnom tonu – „Ne mogu zaspati sa svim tim žena­ ma u sebi ( Ponestaje mi vremena )“. U tom će se vremenskom okviru ispisivati rodna pjesnička povijest, s „malom“, temeljnom razlikom – njezin pravi razvoj zapravo po­ činje tek u drugoj polovini 19., na pragu 20. stoljeća. Pitanje se postavlja samo po sebi; Linda Nochlin detektira ključan problem: Zašto nema velikih likovnih umjet­ nica? Pitanje se mora postaviti puno šire i reći da do dvadesetoga stoljeća nije bilo puno umjetnica uopće. A razlozi isključivanja nisu u umjetnosti samoj, niti u rodu, već sasvim drugdje, na mjestu koje umjetnost smješta u okrilje društvenih okolnosti, u prostor specifičnih institucija kao što su akademije, pokroviteljstva, mitovi, pat­ rijarhat itd. 1 Na tom je tragu Željka Vukajlović ustvrdila da je razlog podzastupljenosti umjet­ nica u Hrvatskome općemu leksikonu LZMK iz 1996. rezultat društvenog konstrui- ranja ženstva . Iza navedene sintagme ukotvila se stoljetna neravnopravnost, kojoj je ime patrijarhat, s uporištima u tradicijskome, muškome, falocentričkome društvu i, naravno, kao jednom od stupova toga društva – Katoličkoj crkvi. Rezultat je očit i povijesno kodificiran, stoga nema niti malo sumnje da žene sve do 1885. godine nisu imale pristup obrazovanju, a tek u dvadesetome stoljeću izborile su se za društveno- politički i kulturni rad, kao i za posjedovanje materijalnih dobara. Stoga uopće nije čudno da je do stoljeća rata broj pjesnikinja efemeran. U 18. stoljeću javljaju se Dubrovkinje Marija Dimitrović (Dimitri) Bettera, Lu­ krecija Bogašinović Budmani, Anica Bošković te Benedikta Gradić, dumna u samo­ stanu sv. Marka. Pjesnikinje koje ničim ne iskaču od tadašnjeg katoličko-patrijar­ halnoga prosedea. Sve do 20. stoljeća zapravo, uz navedene autorice, treba spome­ nuti Anu Katarinu Zrinski ( Libar od spominka ), Katarinu Patačić ( Pesmi horvatske , 1781.), ilirku Jagodu Brlić te Anu Vidović, Dragojlu Jarnević, Anu Vrdoljak i Milku Pogačić. Većina ih knjigu, naravno, nije objavila, već su poznate zahvaljujući ponekoj pjesmi objavljenoj u časopisima. 1 Linda Noklin,„Zašto nema velikih likovnih umetnica“, Profemina , br. 41/42, Beograd, leto/ jesen 2005. – zima/proleće 2006., str. 256.