Nova Istra

159 Sanjin SOREL , Rijeka PATNJA U ŽENSKOM PJESNIŠTVU DVADESETOGA STOLJEĆA „ Šezdesete godine iskustvom egzistencije otkrivaju brigu za svijet, isti onaj u kojemu se intenziviraju govori o holokaustu, ovoga puta u sjeni hladnoratov- skoga straha od atomske bombe. Tijelo misli, tvrdio je Merleau-Ponty, vanj- ski se svijet transformira u tjelesnome iskustvu, ono kao instrument djelova- nja djeluje i na konstituiranje subjektivnosti. Kako onda ne misliti društvenu isključenost? Odgovor je niti dobar niti loš, jednostavno takav – emocijom. Tu se otvara još jedno iskustvo u kojemu patnja ne samo da dolazi do prezen- tnosti nego se čini i najvažnijim lirskim konstituentom. “ Slučaj je htio da autorica prve i jedine objavljene pjesme, prva naša pjesnikinja Julija Bunić, bude bolesna. To saznajemo iz knjige Mihe Monaldija, u kojoj su se „lopta­ li“ pjesmama. U protuteksu odgovara mu, monostrofom u ottava rimi, na talijan­ skome jeziku: La Signora Giulia Bona inferma. Al Monaldi (Gospođa Julija Bunić bolesna. Monaldiju) Sad, kad osjećam da moja unutrašnja vrlina, Koja tako slabo pomaže u teškom bolu, Ima da vaše obale zamijeni s Letinima Slijedeći tužne tragove drugih,