Nova Istra

158 PATNJA Marija SELAK Nas mori naša želja za prečicama, osjećaj da su priroda i svijet savladivi. Patimo zato što mislimo da ne moramo patiti. Jednostavno rečeno, ubijaju nas u pojam naša očekivanja. Zašto se ljutim zbog čekanja u redu? Zato što smatram da ga može i ne biti. Patnja, za razliku od boli, posjeduje i „materijalnu“ i „duhovnu“ dimenziju. Di­ jelom može biti izazvana stvarnim fizičkim problemom, npr. slomljenom nogom, a njezina druga, nepobjediva, dimenzija proizlazi iz nečega mnogo manje konkretno­ ga, primjerice, iz toga što mislimo da nam se događa neka vrsta nepravde jer zbog te slomljene noge ne možemo na ples. Patnju proizvode i predodžbe onoga što je moglo biti, naša iznevjerena očekivanja. Ona stoga naš život čini tragičnijim no što je on zaista, zato i jest maternica umjetnosti, pričina, drugačije stvarnosti. Rođenje tragedije. Njemački filozof Odo Marquard to bi nazvao teodicejskim pokušajem opravdanja zla u svijetu jer i sada patnju tumačimo kao nešto pozitivno, primjerice, kao izvor umjetnosti ili dio razbarušenog pjesničkog karaktera. Danas je biti pjesnik i karakterna osobina gdje Ujević odnosi sigurnu pobjedu u srazu s Tadijanovićem jer je pravi pjesnik star i kada je mlad i nema šanse da doživi stotu. Dug život signalizi­ ra dobro zdravlje, a ono, pak, nedostatak supstancijalno destruktivne, poetske pat­ nje. Paradoksalno, ali upravo je patnja izraz élan vitala . Naime, samo nesavršeno biće pati. Ona je i odviše ljudska, grč s kojim smo rođeni. Što mislimo da nam je gore, to jače vičemo, to smo više životinje, bude nam se instinkti, to bolje osluškujemo, ali se i spajamo, općimo s općim, kao Gudeljev šestogodišnjak dostojan mediteranskih bogova. Jer tko je zapravo patnik? Patnik je revolucionar koji uvijek misli da bi moglo biti bolje. Zato što je nestrp­ ljivost revolucionarna; ona podrazumijeva borca, onoga tko se uhvatio ukoštac s vremenom, pustolova. Odiseja. No, onaj tko je borac, on je „odviše ljudski“, slab i bez pouzdanja. A Penelopa? Strpljivost podrazumijeva svladavanje krhkosti ljudske prirode, borbu sa životinjskim principom. To je više Božja, a manje ljudska osobi­ na. Biti Bog znači imati vrijeme na dlanu, biti vrijeme, vjerovati da će sve biti dobro. Suprotnost patnji tako nije ugoda, nego prepuštanje. U svijetu koji je predodređen za ljudsko, ubrzano, stvaranje, maksimum kontrole i minimum slučajnosti, možda baš ono bude novoosviještena vrlina presudna za nadilaženje patnje u nekom izvor­ nijem susretu s njom.