Nova Istra

157 Marija SELAK PATNJA vrijeme u oči, ono se odbija ukazati. Odjednom se rastvara u minute, minute se cije­ paju u sekunde, sekunde u stotinke. A kad ga ignoriraš, sat vremena samo te zaskoči. Na svijetu uvijek postoje samo dvije vrste ljudi. Kad govorimo o patnji, to su br­ zopleti i odgađalice. Brzopleti pate jer proizvode previše a da premalo znaju o ono­ me što su proizveli; oni su muhe bez glave. Lijenčine pate jer ne proizvode ništa, iako znaju sve o onome što su mogle napraviti; oni su glava bez krila. Osjećaj egzisten­ cijalne promašenosti i jednih i drugih proizlazi iz njihova pogrešnog odnosa prema vremenu. Uhvatiti se ukoštac s njime znači pronaći srednji put između nijekanja pro­ laznosti i pokušaja njezina svladavanja. Na tom tragu borba za preživljavanje može započeti ritualno. Prije svega, sve satove u stanu treba prekriti. Crnim ili zelenim neprozirnim maji­ cama kratkih rukava. I ne, ne može ih se jednostavno ne posjedovati jer čovjek mora živjeti sa spoznajom da je vrijeme svugdje oko njega, u njemu, ispod njega. No, ruč­ ne je satove zabranjeno nositi jer vrijeme ne smije naočigled otkucavati. Nositi sat ontološka je golotinja, pleonazam. Treba živjeti svjesno, ali ne vulgarno. U pravim trenutcima može se pokazati malo autoriteta, pa izvršiti nasilje nad neizbježnošću. Zaustaviti sat da se ne gubi vrijeme na nuždu ili odoljeti inspiraciji. U melankolič­ nim danima dopušteno je prošetati kazaljke po satu. I unaprijed i unatrag. Ako će se sat navijati, onda treba dočekivati minute. To znači opetovano ga navijati dok se tijelo u potpunosti ne iscrpi zvukom vremena. 3, 3 : 01, 3 : 02, 3 : 03, 3 : 04, 3 : 05... Teško je reći stvara li nestrpljivost patnju ili patnja nestrpljivost. Bi li čovjek, kada bi bio u stanju prihvatiti svoju sudbinu, kakva god ona bila, pobijedio patnju? Mrač­ ni srednjovjekovni čovjek, usmjeren na svjetlost transcendencije – što bi bilo kori­ sno dublje proučiti progresivcima koji se lakonski nabacuju s njegovom kritikom – pronalazio je opravdanje za supostojanje Boga kao najvećeg dobra i patnje u svije­ tu. Patnja kao ljudski križ mogla se shvatiti dvojako, a u obama slučajevima time je nadilazila prividnu zlu bit i razotkrivala se u punini svoje prave, didaktičke prirode. Bila je ili kazna za grijehe, čime je omogućavala njihovo otkupljenje, ili put prema produhovljenju. Nije se uzalud govorilo strpljen – spašen . U široj slici mnogi gubit­ ci preusmjerili su naše životne tokove u nekim sasvim drugim smjerovima koji su, dugoročno gledano, ispali za nas bolji, iako smo prvotno silno patili što stvari nisu išle kako smo si zacrtali. No, u tako nešto bilo je lako povjerovati srednjovjekovnom čovjeku koji je šćućuren među zidovima Aachenske katedrale, spremno ostavljao ži­ vot u Božjim rukama. A onda je došlo doba „prosvjetiteljstva“. Drsko je krenuo no­ vovjekovni kreator u osvajački pohod. Pokorio prirodu, oslobodio sebe. Reducirao patnju, pojačao nestrpljivost, pa ga ona opet učinila nesretnim. Sada ga više ne boli glava, nego ono što je u njoj.