Nova Istra

156 PATNJA Marija SELAK Ponekad sanjam da se ne stignem spremiti za izlazak. Treba mi vječnost da uči­ nim nešto vrlo jednostavno, kao što je vezanje kose ili stavljanje ogrlice na vrat. Gle­ dam na sat, druženje na koje sam trebala stići već je pri kraju, a ja još nisam ni bli­ zu obuvanja cipela. Zahtjev brzine kojem smo svi podvrgnuti rođenjem u svijetu u kojem smo propali ako ne uspijemo do petnaeste – što su godine u kojima je Justin Bieber već dosegnuo planetarnu slavu – proizvodi nemir u kojem svatko postaje pre­ preka viška. Razvija li nam mizantropiju išta više od brbljavih susjeda koji još uvijek misle da je prilično razmijeniti koju rečenicu s prodavačicama u kvartovskom duća­ nu dok mi cupkamo iza njih zatomljujući značajnu količinu mizantropske agresije? Tratiti vrijeme, to je tako passé , jednako kao i prošlogodišnji mobitel, laptop s jed­ noznamenkastim Windowsima , bicikl na pedale, auto na benzin... Svakim danom sve više toga dobiva sramotnu etiketu – presporo. U zapadnjač­ kim dućanima prodavači su gotovo izumrli, a „samoprovjeravajući“ sistem zamijenio je klasične blagajnice. Odbacivanje je stvar dobrog stila, a promjena mora biti stalna, kao moda. Za trendovima ne može se hodati, nego samo trčati. Biti u žurbi, zau­ zet i zaokupljen, podrazumijeva uvijek imati „nešto važnije na umu“, a to je poželj­ no. Privlače nas samo ljudi koji, sjedeći s nama na kavi, već su u mislima na sljedećoj jer oni „imaju život“. Štoviše, oni su „puni života“. Strpljivi su jedino oni koji nemaju što izgubiti. Ovaj klasičan primjer zapinjanja u gužvi nakon povratka ili odlaska s posla, jedna­ ko kao i gubljenje živaca koje je posljedica čekanja u redu, pa i potreba za hvatanjem neuhvatljivih ljudi pokazuju razmjere unutarnjeg nemira suvremenog čovjeka. On je izazvao prirodu kada je noge zamijenio autom, ali i dalje ne može nadići sve njezine granice. Njegova ga smrtnost goni na žurbu, a njegova mu novooslobođena tehnička moć prodaje iluziju kako će sve stići i da se vrijeme može svladati. No, i uz najnoviji BMW , koji vuče kao nekoliko stotina konja, on je opet zaglavio u koloni. Da stvar bude apsurdnija, možda bi prije stigao pješice. Taj raskorak između stvarnosti i na­ ših očekivanja, taj osjećaj nestrpljivosti, taj živčani đavao ono je što u čovjeku rađa patnju. A ubrzavanje radnji, udovoljavanje unutarnjoj napetosti koja nas izjeda, neće nam puno pomoći. Jedini je spas naučiti se kako čekati. Zašto nam je to toliko teško? Nestrpljiv je čovjek koji se boji apstraktnog, koji je konkretan. To je „čovjek od ak­ cije“, a nestrpljivost je izraz njegova paničnog straha od dosade, koja zapravo označa­ va nemogućnost bivanja sa samim sobom. Čovjek čije su misli zaokupljene, koji ima bogat unutarnji život nije nestrpljiv. Nestrpljiv je onaj koji nije sa sobom na „ti“, koji čeka da se riješi samoga sebe. To je čovjek kojemu je stalno nešto na putu, a ponaj­ više on sâm. I stoga ne može obitavati u „ovdje“ i „sada“. Takvu, navlastitu prazninu ne može se ispuniti. Auto nikada neće biti dovoljno brz, a semafor zelen. Kad gledaš