Nova Istra

152 PATNJA Sibila PETLEVSKI U međuvremenu je starac Polikarp skinuo cipele i odložio ih pokraj sebe u očekiva­ nju smaknuća, kao da se sprema na spavanje. No, dobro, taj se prizor nije odvio u pulskoj Areni i kakve to veze ima s cirkusom čiji je dolazak izazvao lokalnu„buru u čaši vode“ te naveo gradonačelnika da lakomi­ sleno i u samoobrani, potaknut tužbom Društva za zaštitu životinja, izjavi:„Žao mi je što životinje pate, ali, s druge strane, djeca uživaju u takvim predstavama“? Prvo, radilo se o gostovanju cirkusa „Medrano“, sljednika slavnoga „Cirque Fernando“, ne­ kad smještenoga uz rub Montmartrea, u pariškom Bulevaru Rochechouart broj 63. Tu je Toulouse-Lautrec skicirao konje u galopu, ljupke jahačice obnaženih nogu i timaritelje konja obučene u frak, a Edgar Degas slikao gospođicu La La. Svojedobno je bila popularna i točka s krotiteljem lavova koji je u razjapljene čeljusti uboge zvi­ jeri gurao glavu. Ali djeca (i „djeca u nama“) voljela su prizore sa životinjama, poseb­ no neizvjesnost pojačanu glazbenim„tušem“ koja prethodi mogućnosti da akrobat padne s trapeza i slomi kralježnicu ili da lav pregrize vrat krotitelju. Kad je pulsko Društvo za zaštitu životinja prijavilo slučaj „Medrano“, već je prizor s lavom bio davno skinut s repertoara i zapravo je njihov prosvjed bio načelan stav protiv iskorištavanja životinja. U tome su smislu gradski oci Smirne u onim drev­ nim vremenima bili politički mudriji od suvremenih gradskih otaca: u vrijeme kad je Polikarp spaljen, zabranili su prizore s lavovima. Dakako, nije riječ o moralnom izboru koga prije zaštititi – čovjeka ili životinju – nego o dvoličnosti kojom se gra­ dira patnja i određuje mjera njene prikazivosti u javnosti. Gradski oci Smirne nisu štitili ni lavove ni ljude, nego su normirali mjeru krvavog spektakla. U toj procjeni bilo je humanije osobno spaliti živoga čovjeka nego pustiti lavovima da ga rastrgaju. 4. Izvedba smrti filozofa: poetska coda na kraju eseja Vršak njegova kažiprsta, prvo polizan zatim zabijen u rijedak zrak za provjeru smjera vjetra, kojemu je koža poprimila purpuran ton, pokazatelj je visinske bolesti što ju je Sokrat razvio prelazeći preko i dižući se iznad golog kosturno-bijelog sedrenoga brda zaogrnutog u blijede boje ranoga sumraka. Izliječen od boga s Epidaura, ali nikad ne podignut iz mrtvih,