Nova Istra

149 Sibila PETLEVSKI PATNJA pisano u duhu transmoderne koje inzistira na dramaturgiji fragmenta, tražeći od či­ tatelja djelatno, suodgovorno preslagivanje teksta s obzirom na izmjene konteksta, pa samim time i određenu etičnost, kako u sklapanju smislova tako i u reaktualizaciji poruka. Drugo, Armanini se bavi tekstom kao kulturnom izvedbom koja napušta čvrstu strukturu u prilog neprekinutog procesa razmjene, koji se događa u sferi jav­ nosti. Takav tekst izvedbe (koji je uvijek tekst u nastajanju s arbitrarnim određenjem početka i kraja) nikada se ne može – gotovo bismo rekli da se i ne smije – svesti na „lijepu“ književnost i na teatar „dobro skrojenih komada“. Dramaturgija fragmenta relativizira cjelinu, između ostaloga, i zato što ne pristaje na ideološka maskiranja zaokruženih povijesnih narativa. Armaninijev je rukopis tekst kulturne izvedbe, koji zaokruženost ne traži u nekom stilski sigurno usidrenom i žanrovski jasnom rješe­ nju. Upravo suprotno, Don Juan u ratu postiže dojam cjeline na drugoj razini govo­ ra o les états humains : osebujnom strukturom svjedočenja o svjedočenju. Ako bismo ipak poželjeli dati generičku oznaku Armaninijevu„dramskome pismu“, tada bismo mogli zaključiti kako je tu riječ o filozofskoj docudrami . Ne bismo pogriješili ni kad bismo Don Juana u ratu nazvali filozofskim romanom o narativu zla. Armaninijev spisateljski nagon, koji je u presudnoj mjeri određen„demonom savjesti“, ne može se jednoznačno okarakterizirati, još manje jednoznačno vrednovati. Razlog toj poteš­ koći nije u Armaninijevu rukopisu, nego u našim vlastitim, čitateljskim demonima koji nas počinju opsjedati čim se upustimo u istraživanje složene materije na raz­ među dokumentarnog, fikcionalnog, filozofskog i dramaturško-teorijskog pristupa. Samo napor da se razumije kontekst može dovesti do užitka u ovakvome tekstu. Ali zašto se ne potruditi? Odgovorno čitanje nikada nije bilo ni lak ni lagodan posao. I nešto još važnije: svjedočenje bola mora boljeti jer narativ takvog svjedočenja pozi­ va na izricanje neizrecivog. Ono je istovremeno i signal i simptom nemogućnosti da se ono „raščinjeno“ (u smislu razorenog, samorazorenog i degradiranog) ponovno „sačini“. Ako ne odmah i sada, onda u nekom drugom,„boljem“ vremenu povijesti. 3. O Polikarpu iz Smirne i njegovoj publici 8 „Žao mi je što životinje pate, ali, s druge strane, djeca uživaju u takvim predstava­ ma“, izjavio je prije dosta godina gradonačelnik našega grada u kojemu, još iz rim­ skih vremena, stoji arena za gladijatorske borbe. Što se razumijeva pod takvim pred­ stavama? I je li to ostalo isto od antičkih vremena do danas? Ne sumnjam da će svi koji čitaju ovaj tekst – jer je ipak sastav publike koja čita i kupuje znanstvene knji­ 8 Ovaj je ulomak pročitan na Pulskim danima eseja , a u širemu kontekstu može se pročitati u uvodnom poglavlju knjige: Sibila Petlevski, Kazalište srama. Novoteatrološki ogledi , Leykam International, Zagreb, 2015.