Nova Istra

148 PATNJA Sibila PETLEVSKI „Takav je bio glas moje majčice Ahmatove, vještice koja je žrtvovala i svoju djecu samo da bi djeci ostavila svoj šamanski glas, svoj šamanski štap na kojem su bile ure­ zane glave njene djece i njenih unuka, koje nikad nije vidjela, kao ni mene, uostalom, svih tih godina dok sam bio u sibirskim logorima. Znam samo da šamanske žene ili najavljuju ili slijede godine propasti ekonomije, morala i ljudske pameti... Tako Ah­ matova čitava ječi od zaumnih glasova, kao da se već za života preselila na onaj svijet, kao da onaj svijet otvara svoja vrata svaki put kad Ahmatova otvara svoja usta, kao da Ahmatova u ime onog svijeta kazuje: ne, nema drugog ni boljeg svijeta, tamo je pakao a ne raj, kad ste već svoj život pretvorili u sibirske kaznionice, kada ste pristali na život robova i svetaca, kada vam svi sveci govore da budete samo robovi... Majčica Ahmatova je bila na strani rajskih poljana čak i kada je otvorila usta kroz svoj surovi Rekvijem, kao da ludilo iz Rekvijema svjedoči samo o jednom drugom ludilu, onom napolju koje prodire u sve pore intimne patnje i postaje neka vrsta nasljednog dobra svih nas, onih mrtvih i onih živih.“ Ta pasionarnost – ludilo u biosferi koje postaje nasljedno dobro živih i mrtvih – tema je koja povezuje sve naizgled razuđene, žanrovski raznorodne, a zapravo dra­ maturški izvrsno povezane dijelove Armaninijeva Don Juana u ratu . Na početku poeme Rekvijem , u odjeljku naslovljenom„Umjesto predgovora“, Ah­ matova citira riječi neke žene modrih usana, koja je stajala kraj nje u redu pred le­ njingradskom tamnicom i koja ju je prepoznala kao književnicu kad su prozvali nje­ no ime. Žena je pita šaptom: „ – A ovo – možete li opisati?“ Ahmatova odgovara: – Mogu. ‘Tada nešto poput osmijeha kliznu po tome što je nekada bilo njeno lice’, zapisu­ je pjesnikinja.“ Armaninijeva knjiga-svjedok postavlja pitanje opisa neopisivog. Kao takva je bez premca u korpusu suvremene hrvatske književnosti. U tome je smislu i moje glasno razmišljanje o toj knjizi poziv na odgovorno čitanje. Armanini obrađuje donhuanski motiv europske (pod)svijesti na transmoderan način, a ujedno s izrazitim smislom za aktualizaciju „starih“ tema u kontekstu suvremenog društvenog i političkog tre­ nutka. Rukopis pod naslovom Don Juan u ratu čitala sam u različitim fazama njego­ va nastanka. Prvi sam put o toj prozi pisala kao o rukopisu u nastajanju. Sada, kad sam – kao povjerenica u muci pisanja o neopisivom – dobila uvid u završenu kon­ strukciju knjige, vidim da sam začuđujuće točno i precizno dijagnosticirala temelj­ ne postavke oko kojih se namotalo beletrističko i dokumentarističko „zlatno runo“. Nisam tražila opravdanje za odluku da se pozabavimNedovršenim i time sam oda­ brala pravilan put tumačenja. Prvo, fenomen Nedovršenog važan je za svako djelo