Nova Istra

146 PATNJA Sibila PETLEVSKI kestracija autentičnih glasova svjedokā rukopis u filozofskom smislu čini ranjivim, otvara ga za svu složenost epistemoloških problema vezanih uz svjedočenje. Don Juan u ratu ne govori kao tekst, nego kao persona; to nije knjiga svjedočenja, nego knjiga-svjedok – živa, aktualna i uznemirujuća , svetogrdna i brutalno istinita u osu­ di zločina neprekidnim srazovima perspektiva počiniteljā zločina i njihovih žrtava. Dobro je u tome smislu prisjetiti se Kantova primjera: Ako počnem spremati putnu torbu u vašoj prisutnosti, a nemam namjeru otići, tada vas namjerno obma­ njujem, dajući vam indicije koje upućuju na to da se spremam na odlazak. Ali ja vas ne tražim da to zapazite i ne pozivam vas da shvatite što činim. Nasuprot tome, ako vam kažem„Napuštam ovaj grad“ (laž) ili „Ne brini se ako me sutra ne nađeš u ovo­ me gradu“ (namjerno zbunjujuća izjava), ja vas time što kažem pozivam da me razu­ mijete i da mi vjerujete. Time preuzimam odgovornost za istinitost i vjerodostojnost svoje tvrdnje. Kantovsko davanje povjerenja riječima drugoga čovjeka u svakodnevici nas stavlja u problematičnu situaciju jer ljudi lažu zbog različitih razloga. Epistemo­ loška ranjivost svjedočenja ipak ne nastaje samo u prostoru preuzimanja odgovor­ nosti i ukazivanja povjerenja. Vjerovati u izgovoreno sa strane slušatelja znači pripi­ sati autoritet govorniku. Ali kakav autoritet imaju mrtvi? Govore li dovoljno njihova mrtva, masakrirana tijela? Ili nas ona ničim ne pozivaju da ih razumijemo i da im vjerujemo? Samo živi svjedoče i mi dajemo povjerenje njihovim riječima. Medijsko ili dnevnopolitičko osnaživanje autoriteta onoga koji svjedoči može u određenom trenutku dati riječ egzekutoru, pripremiti teren za (samo)opravdavanje krvnika. Ali dok je prvi moderni don Juan, onaj Molièreov, vratolomnim sofizmima izvlačio ono najgore iz svojih žrtava i služio kao lakmus-papir za prikazivanje njihovih licemjer­ no skrivenih poroka, dotle vojni časnik, intelektualac na samrti, pedofil i zločinac iz Armaninijeva Don Juana u ratu , svoju prepisku sa Sucem uzalud maskira u književ­ nu retoriku. Njegovi su sofizmi iz etičkoga motrišta bijedni i lakše bi bilo s takvim govorom u prvome licu obračunati se na pojedinačnom primjeru konkretnoga zlo­ činca kojega ne stiže pravda jer umire prirodnom smrću. Ono što istinski pogađa čitatelja Armaninijeve knjige jest kad shvati da je tekst samoopravdanja ratnoga zlo­ činca u isto vrijeme i tekst društva koje pripisuje autoritet zločincu i daje mu pravo na tumačenje „istine“ koju više ne mogu svjedočiti mrtvi. Iza takvog kulturološkog relativiziranja zločina možda stoji neka pasionarnost (rus. пассионарность ),„bio­ kemijska energija volje za dominacijom“ kao mjera etničkoga vitaliteta, koja djeluje onkraj kategorija morala i koja se – prema Levu Gumiljovu, ruskome antropologu, javlja kao arbitrarna i nepredvidljiva erupcija u biosferi zbog koje neki narodi, po­ put nomadskih, raštrkanih mongolskih plemena u 11. i 12. stoljeću, ulaze u „fazu energetskog pregrijavanja“ i jašu u neshvatljive, krvave osvajačke pohode. Fjodorov­