Nova Istra

145 Sibila PETLEVSKI PATNJA je i „fakcije“, novelistike i dokumentaristike. Njegovo je pismo uznemirujuće poput „polifonije glasova“, kakvu iz autentičnih iskaza obezimenjenih svjedoka nobelovka Svetlana Aleksijevič nastoji ugraditi u svoju prozu. Ipak, postoji jedna krucijalna ra­ zlika između tih dvaju naizgled srodnih pristupa stvarnosnoj građi utemeljenoj na patnji pojedinca i stradanju skupine. Aleksijevič (a iza nje dnevna politika) nagra­ đuje i slavi skidanje navodnih znakova iz intervjua, spisateljsko posvajanje stvarnosti koje, paradoksalno, daje glas žrtvama tako što im oduzima ime i stavlja ih u službu „književnosti“, a potonju u službu aktualne politike. Uzalud se Aleksijevič poziva na Alesa Adamoviča kao na svoju književnu prethodnicu jer književnost koja se svodi na kolažiranja intervjua kao jedini književni postupak poprima gotovo pornografske razmjere. Žanr „kolektivnog romana“ trebao bi dati „ljudima da govore o sebi sami­ ma“, ali u toj lažnoj skromnosti novelistice koja ne piše, nego bilježi, mjestimično se gubi etika istraživačkoga novinarstva, a da se pritom ne iskazuje ona karakteristič­ na (est)etička sposobnost tvorbe modalnih svjetova bez koje je doskora bilo teško zamisliti novelistiku. Brisanjem navodnih znakova i skidanjem dvotočke iza imena svjedoka koji govori „svoju priču“, Aleksijevič živu riječ preživjelih svjedoka pokapa u zajedničku grobnicu glasova. UArmaninija postupak ide iz drugoga smjera: mrtvi se izdvajaju iz melase poluraspadnutih trupala: silovana, oskrnavljena, mučena, doslov­ ce obezglavljena tijela zahvaljujući njegovu odvažnom književnom zahvatu ponov­ no dobivaju pravo na riječ. Najpotresniji, a ujedno i najautentičniji oblik svjedočenja zločina u Armaninijevoj je knjizi dio koji opisuje fotografije žrtava neposredno prije mučenja i egzekucije te uz njih ostavlja u doslovnome prijepisu morbidne komenta­ re njihovih mučitelja i ubojica: „Uzimaš novu fotografiju: mlada žena s naočalama. Na poleđini fotosa samo je napisano iskrivljenim rukopisom: ‘Smrskao joj cvike­ re u samim očima. Valjda da ne vidi ništa, a ono što je slijedilo bolje da nije vidjela. Mrtva k’o zaklana kokoš’.“ Nakon fragmenta pod naslovom„Žena s naočalama“ slijedi: „Fotos djeteta s mornaričkom kapom i komentar ubojice na poleđini: ‘Otiš’o bato na daleke pute’“. Fotografije su snimane tren prije egzekucije: „...žene, djeca i starice gledaju u ubojice koje ih snimaju tren prije nego što će is­ paliti ubojite metke kojim se završavaju ove fotografije, kao da je rafal fotografskih snimaka nekako povezan uz rafal metaka, kao da je škljocanje jednog foto-aparata nekim tajnim nitima povezano s rafalom iz kalašnjikova.“ I kad je najautentičniji dokument, Armaninijev rukopis nije knjiga svjedočenja na osnovi koje bi se mogla sastaviti optužnica jer autor ne vjeruje u strukturirani nara­ tiv jedne „istine“, koji bi mogao poslužiti kao građa za presudu. Prije spomenuta or­