Nova Istra

144 PATNJA Sibila PETLEVSKI pronašao poveznicu između postdramskih tematizacija nasilja, bola i patnje, teorije društvenih izvedbi i filozofske refleksije o ubijanju„kao jednome od oblika mehani­ zirane smrti“. Armanini piše: „Vlak je krenuo, promiču brzo pjezaži kao ofureni vatrom i munjama, spaljena čitava sela, uništena polja, zaklana stoka, tragovi zločina koji se teško može skriti, ali još teže dokazati. Ni jedne čitave kuće uz prugu.“ Sudac iz Armaninijeve knjige svjedočenja kao za sebe kaže tiho: „Nema svjedoka. Za najgore zločine nema svjedoka, ubijeni su upravo zato da ne bi svjedočili.“ Između brojnih filozofskih i književno-teorijskih, beletrističkih, kazališnih i film­ skih referenci upisanih u Armaninijev tekst izdvaja se roman Petera Handkea Don Juan (pripovijeda sam o sebi) , u kojemu je paradigmatski lik svjetske književnosti preskočio preko vremenskoga zida, ravno u sadašnjost i postao transmoderan lik. Handkeov Don Juan sâm sebe „upričava“ u egzistenciju – sav je u potankostima. I upravo u tome, čini se, Armanini nalazi motto za svoju filozofsku dramaturgiju. Nje­ govo je polazište (kao i Don Juanovo) točka u kojoj se trenutak i vječnost sijeku. Don Juan se sâm na sebe referira u trećemu licu. Pokreće ga žaljenje, a ne ljubav. Kvalita­ tivno i kvantitativno –„vrijeme žena“ i „vrijeme brojenja“ – su-postavljaju se kao anti­ podi egzistencije. Don Juan želi biti „gospodar svojega vremena“. To je vrijeme pripo­ vijedanja koje je ispovijest iz prve ruke, ali u trećemu licu. To pripovijedanje ide una­ zad, s pogledom na ono što se napušta, ironično, ali i s tragikom kakvom Benjami­ nov Anđeo Prošlosti, nošen olujom„progresa“, promatra katastrofu ljudske povijesti. Armaninijeva Suca „prati“ Don Juan, kao što svakog mislećega subjekta zapad­ noeuropskog kulturnoga kruga prate sjene mitova modernoga individualizma: Faust, Don Quijote, Don Juan, Robison Crusoe... „(...) ali don Juan ga je uporno pratio kao sjenka, bilo danju bilo noću. Ili pak samo kao pomisao koju je asocirao sa stanjem nekog tko je posve s onu stranu zako­ na, kao da je u pustinji ili na pučini, u planini ili u nebesima, posve slobodan u na­ činu na koji sam postaje svoj zakon i svoja sloboda, u trima oblastima mračnih kra­ ljevstva: biti, ljubiti i ubiti. (...) Bio mu je sve zanimljiviji, pomislio je na njega više puta nakon susreta, kao da dio objašnjenja za sve patnje u Bosni nosi i taj don Juan, ne zato jer je on bio među ubojicama nego upravo zato jer nije bio među ubojicama i nije ništa možda znao o svemu što se tamo događalo.“ Ova transmoderna donhuanska proza o temi ratnoga zločina, posttraumatskoga sindroma i svjedočenja, unaprijed se može svrstati među ona djela hrvatske filozof­ sko-književne esejistike koja ostvaruju priključak na recentne europske kulturološke rasprave. Armaninijev samosvojno koncipiran rukopis vratoloman je križanac fikci­