Nova Istra

142 PATNJA Sibila PETLEVSKI rastvorba Irca, rastvorba armenskog dječaka, rastvorba ruske žene, rastvorba ame­ ričkog vojnika aktualno ostvaruje u tim slučajevima, kao i u svakom drugom slučaju razaranja civilizacije koja obitava u svakom od tih tijela. Ruke koje su naučile gesti­ kulirati na određen su način raščinjene; raščinjeni su prsti i dlanovi koji su nekad znali do najtananijih potankosti težinu i osjet određenog alata u ruci; raščinjena su stopala koja su znala napamet (kao dubinsku tjelesnu naviku), koja su posjedovala znanje o tome kako pokretati pedale bicikla; jednako su tako raščinjene glave i ruke, leđa i noge koje su nekad u sebi nosile razrađenu plesnu sekvencu; i sve je to razore­ no zajedno s tkivom, osjetilnim izvorom i mjestom svakog učenja“ 6 . U hrvatskoj književnoj i filozofskoj esejistici rijetki su, a time i dragocjeni primje­ ri sukreacijskoga umijeća gdje pisac eseja kao žanra – gotovo na gavelijanski način, poput dramaturga i redatelja, dijalogizira s književnim predloškom, iskazujući sva­ kom rečenicom povjerenje u moć imaginacije. Takvo je bilo obilježje ciklusa teksto­ va Ante Armaninija koji su se Cervantesom i holokaustom bavili postupkom filo­ zofsko-dramaturške retematizacije Don Quijotea . Moglo bi se reći da je nova knjiga Ante Armaninija pod naslovom Don Juan u ratu prirodan nastavak filozofsko-dra­ maturškoga postupka kojim se precizno, lucidno, akribično i ne bez humorne iro­ nije dijagnosticiraju neuralgične točke kolektivne svijesti i savjesti. Autor se ne libi potražiti poticaj za maštu u tijeku ulaska u tekst i zapravo se svom snagom jezičnih sredstava posvećuje hermeneutičkom razjašnjavanju čuda razumijevanja utemelje­ nog na dramaturškom otkrivanju udjela u smislu. Teorijska potkovanost i analitič­ nost, uz mnoštvo referenci, istodobno razuđuju tekst i obogaćuju ga brojnim mo­ gućnostima njegova širenja u povijesne, ali i aktualne društvene i političke kontekste, dok je, s druge strane, uočljiva kondenzacija, sabiranje do jezgrovitosti filozofema. Kao obilježje Armaninijeva književno-kritičkoga rada sustavno objavljivanog u do­ maćoj periodici, pa potom i uknjiženog, u pregledima hrvatske kritike ističe se zasi­ ćenost teorijskim pojmovljem. Ali valja komentirati da ti književnokritički napisi ni u umanjenom novinskom i časopisnom formatu nisu bili strukturirani kao standar­ dne recenzije knjiga, nego kao književni miniogledi i filozofska razmišljanja koja su, na začuđujući način, uspijevala razviti jaku tezu iz naizgled rubnoga poticaja. Takav, odavno prepoznatljiv i izvedbeno uvjerljiv književni postupak, razvijen je na najbolji način u filozofskoj studiji o Dostojevskom, ali i uspostavljanjem poveznica između Agambenova nastojanja da se „posljednji puta evocira ono što prijeti pobjeći zauvi­ jek“ i velike priče o Don Quijoteu kao romanu književnoga Zapada, koji pokušava dovesti do praga pamćenja nove epohe izgubljene geste kao što su: milost, viteštvo, velikodušnost, moral i političnost kao opći interes. 6 Isto, str. 122-123.