Nova Istra

98 NOVI PRIJEVODI Georges BERNANOS ve s onom vrstom nježne uglađenosti koju su toliko ljubili njegovi sinovi, red pro- povjednika, koji nipošto nije nastao nekim nejasnim planom, nego u punoj erupciji života. Tu je sve svježe, sve čisto, sve novo, sve stremi u visinu, kao kad rudi zora 14 . To je red propovjednika, ona velika želja za znanošću i nadasve ona velika želja da ju se uspostavi u Kristu. To je red propovjednika, to je ona sveta nestrpljivost koja bi, u maloj ćeliji, pod nogama Raspetoga, iz Dominika zarikala kao u lava – a gemitu cordis sui rugitus solebat emittere 15 . To je red propovjednika, to je krik apostola koji, u vremenima gladi, prodaje ono što mu je najdraže, svoje knjige: „Ne može se učiti iz mrtvih pergamena dok živi ljudi umiru od gladi!“ To je red propovjednika, najzad, to je uzvišeni nemir skrovita zamjenika priora koji, u punu rascvatu samostanskoga života, uzalud traži prikladno pravilo i nikako ga ne nalazi. Toliko sličan drugim ljudima – a u Božjim očima i očima njegovih anđela nov, netom stvoren, jedinstven! Siromašan je, sam je, i vrijeme mu je izmjereno: sedamnaest godina, dvjesta četiri mjeseca! Štoviše, čini se da nema nikakva plana, još uvijek ne poznaje svoj put. No on ima nešto više od plana: temeljno odricanje, unutarnju slobodu koja, bez sumnje, s nebeskih visina privlači Duh, kao začaranu pticu. I tada mu iznenada dolazi prvi znak, doduše nejasan. Kastiljanski kralj šalje Diega de Azeveda i Dominika u Dan- sku da tamo ugovore brak njegova sina s tamošnjom kneginjom 16 . Uopće i nije važno što su na kraju toga duga putovanja dva poklisara doznala za smrt male kraljevne. Pustolovina, pomalo šaljiva, imala je drukčije značenje. Do- minik je još uvijek zamjenik priora Osme, no njegovi su okovi već skršeni. Prošao je kroz mnoge zemlje, vidio je veliku bijedu Crkve, redovnike ukopane u svojim sa- mostanima, biskupe trome ili sumnjive, izgubljene u procesima i svađama, kler koji je ostajao u gnusnu neznanju među ljudima koje su materijalni napredak i rastuća lakoća života svakodnevno izoštravali, zapuštene župe koje su njihovi zakoniti pa- stiri ustupali potkupljivim vikarima, nikakvo propovijedanje, koje se ograničavalo na nedjeljno čitanje „Vjerovanja“ i „Očenaša“ ili prepuštalo laičkim udrugama bez doktrine, sajamskim govornicima; vidio je nemoćno, potonulo, izdano papinstvo, prisiljeno najmiti svoju posljednju četu, posljednju cistercitsku pričuvu – i u onom zastrašujućem neredu, kao vukove preko kakva opljačkana grada – apostole neobič- 14 Slika zore često se pojavljuje u Bernanosovim tekstovima. 15 Usp. Jordan Saksonac, Libellus de principiis ordinis praedicatorum , § 13 (usp. izd. H. Ch. Scheeben, Monumenta Ordinis Praedicatorum Historica , XVI, br. 60, Rim, 1935.). Uzdisanjem svoga srca običavao je ispuštati riku. Evo kako taj odlomak prevodi M.-H. Vicaire:„U tijeku i na kraju svojih molitava običavao je izricati krikove i riječi u uzdisanju svoga srca; nije se mogao obuzdati i njegovi krikovi, koji su žestoko izlazili, jasno su se čuli s visine.“ Jordan se poziva u tom odlomku na psalam 38, 9:„Iscrpljen sam i satrven posve, stenjem od jecanja srca svojega.“ 16 To se putovanje vjerojatno događalo u ljeti 1204. i u ljeti 1205.