Nova Istra

95 Georges BERNANOS NOVI PRIJEVODI Propovjednikā nego prosvjetljenje Anđele Folinjske, pa ipak, da je u našoj moći po- dići na Božja djela jedinstven i čist pogled, red propovjednika ukazao bi nam se kao sama ljubav svetoga Dominika koja se ostvaruje u prostoru i vremenu kao njegova vidljiva molitva. Evo zašto nas suvremene metode povijesne kritike u takvim predmetima nastav- ljaju zavaravati. Životi kojima upravljaju velike ljudske strasti imaju, onkraj njihova prividna nereda, stanovit grub sklad koji omogućuje da se one najglasovitije prenese na razinu običnih života, da im se nađe, ako možemo tako reći, neka vrsta zajed- ničkoga nazivnika. Nema ničega što bi bilo više jednolično od strasti, nema ničega što se tako jadno ne ponavlja. Cezar nam omogućuje razumjeti kakva provincijskog častohlepna čovjeka, a kolonijalni činovnik otkriva nam Neronovu dušu. Strast uzi- ma sve u čemu joj se popušta i ničim ne uzvraća. Ljubav naprotiv sve daje, ali joj se još više vraća. Koja bi nadljudska računica mogla objasniti tu čudesnu razmjenu? Ograniči li se povjesničar na strogu egzaktnost, malo će nas moći poučiti o životu nekog sveca. Stare legende o tom govore prilično opširno, jer simbolima izražavaju duboke stvarnosti. Njihova je glavna značajka jednostavnost, koja namjerno zavodi našu logiku i naše iskustvo. A kako ne bi imale takvo obilježje? Svaki život sveca jest kao novi procvat, novi prodor čudesne, rajske jednostavnosti i slobode u svijetu što ga je zbog nasljedstva grijeha zarobila smrt 6 ! U tom smislu malo nam znači da je Dominik pripadao ili nije pripadao čuvenoj obitelji Guzmán i da je tako bio rođak starih kraljeva Španjolske. Dovoljno je znati da je bio vojničke krvi, i zamisliti ga kao plavokosa, gotovo riđokosa dječarca, plavih očiju i bijele puti poput svojih vizigotskih predaka, Ruodrica, Wilhema ili Froïle, na vrhu skromne plemićke kule Caleruega, jedinoga pravokutnoga „torréona“ što ga je sagradio njegov predak na granici s maurskom zemljom, dok gleda kako prema 6 Otkrivamo prostodušan karakter života svetaca što ga ovdje Bernanos posebno ističe. Ta je crta karaktera zajednička djetinjstvu i svetosti. Treba također istaknuti da se osobiti karakter života svetaca, s ostalim crtama kao što je ljubav, oslanja na Bernanosove metodološke primjedbe kojima uskraćuje pravo modernim metodama povijesne kritike da spoznaju život nekoga sveca. On je u punu suglasju sa svojim informatorom, dominikancem Henrijem Petitotom, štoviše, on to još i više potvrđuje. Ta presumpcija protivna povijesnoj struci ne dovodi Bernanosa do toga da krivot- vori činjenice, nego da ih tumači, da ih izabire ili da ih kadšto osvijetli na način protivan povijesnoj istini. Nitko ne će poricati nemogućnost da se pošteno pronikne u život nekoga sveca na samom planu povijesti, ali ni u kojem slučaju moderni životopisac svetaca ne može dopustiti gledište koje zanemaruje ili krivo tumači istinite činjenice ili im protuslovi. Bernanos kadšto čini takve pogr- ješke. Prisjetimo se da je on u tom razdoblju radio na groznom portretu oca Cénabrea, hagiografa koji govori o svecima„kao da ljubavi nije bilo“ (usp. L’Imposture [ Prijevara ] u Oeuvres romanesques , Bibliothèque de la Pléiade, Gallimard, Paris, 1974, str. 329), kao čisti povjesničar, a što Bernanos snažno osuđuje.