Nova Istra

93 Georges BERNANOS NOVI PRIJEVODI čega drugoga, svakom obliku determinizma: one zrače, blistaju silnom slobodom 2 . Pri prvom ispitivanju čini se da samo talent da- je nekim iznimnim životima isto obilježje nezavi- snosti i neograničene spontanosti. No to nikako nije istina. Mogli bismo naprotiv ustvrditi – i to na nekim glasovitim primjerima! – da talent u sebi uvijek posjeduje nešto neprijateljsko i neukrotivo, kao neko načelo jalovosti. Najčešće, osobito kad božansko milosrđe u tom ne surađuje, on ostva- ruje ono čudo nadahnuća i ravnoteže, naime savr- šeno umjetničko djelo, uz pomoć neke vrste naka- zne specijalizacije koja iscrpljuje sve snage duše i ostavlja ju nagriženu ohološću u surovu egoizmu. Darovit čovjek tako je malo prisutan u svom djelu da ono gotovo uvijek neumoljivo svjedoči protiv njega. Svečevo djelo, naprotiv, jest sâm njegov život, a on je sav u svom životu. 3 Pa ipak, poteškoća nije nadvladana: na tom stupnju razmatranja ona se, naprotiv, pokazuje gotovo nerješivom. Iskustvo ljudi poučava nas da nam je prodrijeti dublje u njihove nakane pomoću same usporedbe – već prilično okrutne – javnoga i pri- vatnoga. Nema stava tako dobro i tako strpljivo održavana koji ne nosi u sebi svoje vlastito protuslovlje, nema tako čvrste neistinitosti 4 koja nema svojih pukotina ili ju se bar ne bi moglo obrnuto protumačiti. Kao što kirurg uči na smrti što je život, kao što biolog analizira organske otpatke u nastojanju da dohvati tajnu njihovih pro- mjena i funkcija, tako i moralist zna da ima pred sobom onu izvještačenu i lukavu osobu, onoga prikrivena mrtvaca, koji i nas same jednako vara kao i druge, sve dok ga prvi pogled suca, s one strane smrti, ne rasprsne. No svetac je pred nama ono što 2 Ovu rečenicu ponovno nalazimo kao moto predavanja„Naši prijatelji sveci“ („Nos amis les saints“), koje je Bernanos u jesen 1947. održao u Alžiru Malim sestrama Charlesa de Foucaulda, a koje je zatim objavljeno u knjizi La liberté, pour quoi faire? (Gallimard, Paris, 1953.). 3 Primjećujemo ovdje odjek Bernanosovih razmišljanja o odnosima djela i njegova autora i, osobito, o problemu iscrpljivanja duhovnih sposobnosti i njihovoj preobrazbi u egoizam i oholost. Ideja da samo božanska ljubav može spriječiti duhovnu smrt pisca mora biti povezana s Bernanosovom uvjerenošću da su njegovo vlastito djelo i njegova vjera nerazdvojivo povezani. S druge strane, vjerojatno Bernanos ovdje misli na Charlesa Maurrasa, po njegovu mišljenju darovita čovjeka, no čije djelo, odsječeno od ljubavi, postaje štetno. Maurras je propustio danu prigodu da Francuska akcija bude svečevim djelom. 4 To pokazuje epizoda u romanu Prijevara (L’Imposture) , u kojoj se otac Chevance suprotstavlja Cé- nabreu, koji uzalud pokušava učiniti ga jamcem svoje neistinitosti.