Nova Istra

75 Miroslav PELIKAN SUVREMENA KNJIŽEVNOST nazivao, iako sam bio sve vještiji sa škarama. Evo, još malo pa će i godina dana otkako radim kao brijački pomoćnik Nikole Ocvirka, ovlaštenog bolničkog brijača. Moram priznati, prištedio sam i nešto novca. Ponekad bih s Ocvirkom otišao na pivo u mjesnu gostionicu, obično nakon završetka posla. Ispočetka su nas radoznalo promatrali, dok bi danas uglavnom promrmljali: – Evo Ocvirka i njegova pomoćnika. Osjećao sam s radošću, evo, napokon i ja imam svoje mjesto ovdje i ja sam netko, pomoćnik Nikole Ocvirka. Nakon druge godine rada s Ocvirkom, ovaj mi je jednom rekao: – Mislio sam te sutra poslati u grad da si kupiš kompletni brijački pribor i novu torbicu, nije morala biti crna, da se zna čija je koja i novu kutu, no jučer su mi rekli da ne možeš polagati ispit, nemaš školu, nemaš pravu praksu, ali možeš ostati moj pomoćnik sve dok radim u bolnici, stoga mislim da ti ne treba novi pribor, ni torbica ni kuta. Nisu me osobito pogodile Ocvirkove riječi, naslućivao sam ih. Moja obitelj bila je nisko smještena kada je riječ o poštovanju i uvažavanju. – U redu, gospodine Ocvirk, idemo dalje – odgovorio sam s osmijehom, a on se tako začudio. – Zar ti nije žao? – Ne, gospodine Ocvirk, nije mi žao. S vremenom sam upoznao i Ocvirkovu obitelj, nesimpatičnu suprugu Ivku, ne- prestano namrgođenu, svadljivu i jezičavu. Nije čudo što je Ocvirk cijele dane or- dinirao po bolnici. Imao je dvije kćeri, koje nisam upoznao; otišle su s muževima u grad i kako je Ocvirk pričao, vrlo su rijetko posjećivale roditeljski dom. No, Ocvirk je imao i prekrasnog psa, mješanca Crnog, s kim sam se sprijateljio od prvoga dana. On mi je doista bio najdraži član Ocvirkove obitelji. U međuvremenu umrla je moja napaćena majka. Nisam zaboravio kako je bilo tek nekoliko mještana na sprovodu: ja, Ocvirk, svećenik i nekolicina susjeda. Bliži se deseta godina moga pomoćničkog posla. Ocvirk samo nadgleda, ponekad me kratko korigira; sve radim sam. Svake večeri Ocvirku dajem njegov dio zarade. Ocvirk jedva podnosi bol u nogama, vrlo se teško penje, sve me sporije slijedi, isprekidano diše, znoji se jezivo, no ne da se; po cijeli je dan sa mnom u bolnici. Čini mi se kako je posla svakim danom sve više. Predložio sam Ocvirku da uzmemo još jednoga pomoćnika. – Ne dolazi u obzir, dok sam ja živ i na nogama, uz majstora je samo jedan po- moćnik. Da, gotovo sam zaboravio, u proteklih deset godina mutio sam ponešto sa ženama