Nova Istra

74 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Miroslav PELIKAN onda, kada ja odem, možeš nastaviti moj posao. – U redu, gospodine Ocvirk. Pružio mi je staru svijetloplavu kutu i dao u ruke malu crnu torbicu s priborom. – Već sam te prijavio upravi bolnice. Nisu imali ništa protiv. – Pazi sada – nastavi Ocvirk – vidiš ovaj raspored, točno znam kamo idem i što ću raditi. Soba 101, jedno šišanje, soba 102, šišanje i brijanje, soba 104, valjda samo brijanje, vidjet ćemo i tako dalje, samo redom, polako, korisnici naših usluga moraju biti zadovoljni jer znaš, ako netko želi biti propisno obrijan, a u bolnici je, sigurno mu je stalo do zdravlja i života. I tako je moja bolnička odiseja započela u sobi 101. Na kraju dana Ocvirk mi je dao nešto novca; bio sam mu zahvalan. – Bit će toga još više, samo se trudi i budi onakav kakav si bio danas. Doista, sa zanimanjem sam pratio vješte Ocvirkove pokrete dok je šišao ili brijao, ne obazirući se ni na izgled bolesnika, niti na njegovo stanje, a uopće ne na povreme- ni smrad koji je u cijelosti ispunjao bolničku sobu. Ocvirk je sve naplaćivao po 20 kuna, i brijanje i šišanje, no prihvaćao je i kada bi mu netko dao samo deset ili pet kuna, odmahujući rukom, govoreći – Sve je u redu. Nije odbijao ni više novca, uz naklon: – Klanjam se gospodine. Ja bih najprije pripremio pacijenta, uspravio ga ili ga kasnije pridržavao; stavio bih mu zaslon, nasapunao ga, čistio brzo odrezanu kosu, ostavljao sve uredno. Već krajem prvoga tjedna obrijao sam prvoga bolesnika. Ocvirk je bio zadovoljan. – Stvarno imaš laku ruku. Škare su mi još uvijek tvrdo i nespretno ležale u ruci, no Ocvirk me umirivao. – Ne brini se, riješio si ga viška kose. Ne ide on na bal. Svakodnevno smo obilazili veliku bolnicu, hodajući s kata na kat, Ocvirk ispred, a ja za njim s crnom torbicom i rasporedom. Navečer bi mi Ocvirk davao moj dio zarade. U trenutku dok sam primao zarađe- ni novac, uvijek sam mislio na majku i njezino zadovoljstvo te na olakšanje kada joj predajem to malo sirotinje, a za nas mnogo. Ocvirk se svakodnevno žalio na svoje noge. – Sve me više bole. Znaš li ti, mladiću, koliko su puta prošle ovim hodnicima i stepenicama? – Ne znam, gospodine Ocvirk. –Vraga ne znaš. Nebrojeno puta, nebrojeno. Milijunima puta, da, dragi moj mla- diću, moji se koraci ovdje ne mogu prebrojiti. S vremenom sam posve ovladao brijanjem, pa mi ni pacijenta koji je ležao nije bio problem obrijati, dok sam šišao samo jednostavnije slučajeve, kako ih je Ocvirk