Nova Istra

73 Miroslav PELIKAN, Zagreb POMOĆNIK – Nema ti druge, to je jedina ponuda – tako mi je majka govorila kada mi je Ni- kola Ocvirk, već čovjek u godinama i s bolesnim nogama, ovlašteni bolnički brijač, ponudio posao, mjesto njegova pomoćnika. Bio sam blizu tridesete godine i nisam se, poput mnogih, odlučio napustiti ovo usnulo, učmalo i dosadno mjesto na vrijeme i otpočeti, kako se govorilo, novi život. Živio sam i dalje u roditeljskoj kući, otac mi je nedavno bio umro i jedino što ću zauvijek pamtiti jest stalno neslaganje; majka nas je uvijek morala miriti. Povremeno sam radio, no rijetko, i bio sam većinom slabo plaćen, a neki mi nisu ni platili jer su smatrali da nisam dovoljno dobro obavio predviđeni posao. Naravno, nisam se ni oženio. Mutio sam s nekoliko djevojaka, no one bi brzo dignule ruke od mene; niti jedna me nije vidjela u svojoj budućnosti. Toga mi je popodneva u središtu grada Nikola Ocvirk rekao: – To nije loš posao, pogotovo ako nemaš nikakav. Ja ću te svemu naučiti. Budi poslušan i obziran prema pacijentima i vidjet ćeš, život će ti se promijeniti, od lošega nabolje. Bio sam zatečen njegovom ponudom. – Gledaj – nastavio je Ocvirk – jednom mi je tvoj ujak učinio veliku uslugu, nije važno kakvu, a ja mu sada uzvraćam. Promatrao sam te i da nije bilo ujaka, nikada ti ne bih ponudio mjesto pomoćnika. Nekako si tvrd, nesavitljiv, ne znaš se nasmiješiti. Majka me uporno nagovarala. – Bolje išta nego ništa. Novac je novac. Najgore je kada ga nemaš, a mi ga nema- mo. Pristao sam na Ocvirkovu ponudu i sutradan mu se javio. – Glavno je imati volju. Kada sve naučiš i stekneš praksu, prijavit ću te za ispit, pa