Nova Istra

59 Franjo DŽAKULA SUVREMENA KNJIŽEVNOST doplovila morem. I tako pristala na kamenje. Kamena ljepota kraj modre pučine. NIKADA NISAM VOLIO ZVONA Od djetinjstva su me pratila i zvonila na grmljavinu. Nisu zvonila nezakonitom, obješenom, skitnicama. Za njih nije jamčilo groblje. Brenčala su na vijest o smrti uglednika. Ili da je na svijet došao čistokrvni princ, u dalekoj zemlji. Što živi imaju osim običaja? Da su se negdje zaratile zemlje. Možda su se pokrenule vojske, ili ide procesija pored pšenica, koje ne moraju dozrijeti. Čin vjenčanja u bjelini, bez bjeline srca. Klanjam se ipak ovoj bjelini smisla. Nikada nisam volio zvona, okrutna, iznenadna. Koja uvijek zvone da ne zakasnimo. A kašnjenje je jedini put, kojim putuje svaki život. Kasnimo bez iznimke. Kad bi se i sva zvona ovoga svijeta razbila. Nikada neću voljeti zvon salivene mjedi.