Nova Istra

39 Igor ŠIPIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST nisam zato neka od njezinih školjki ili morskih puževa? Od tolike malenosti, svaku je barem jednom morala držati u ruci. Heureka ! Ja sam školjka, dubina njezine tame u koju će svjetlost prodrijeti tek potezom pera. Tako ću postati, a bit ću samo sjena.“ – završavao je Filip priču. * * * * * Kišne kapi na staklu vraćaju se uvijek na početak. Možda je Tales bio u pravu, možda je sve počelo kišom. Zvonjava mobilnog telefona daje mu do znanja da nije sam. Na zaslonu je pisalo – LUNETTE. Njen glas vratio ga je oslusima dvojbe, dana na izmaku ili tišine u njegovoj olovci. Prepoznao je širinu osmijeha kojom do- lazi do svoje adrese, otvara vrata, skida se i ponovno odlazi onamo gdje miris voska odaje interes tinjajućih svijeća.