Nova Istra

38 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Igor ŠIPIĆ tako vremenski u očima onih što zureći iz svojih platna uvijek ostaju pepeo svijeta, u vjetru, nad ravnima, među gorama, nebitno, grad će i dalje tonuti. Sve ulice, kanali, drveće, sve onamo vodi. Dolje su i Rembrandt i Locatelli. Kao da hrle nekoj utabanoj staloženosti; tek će poneke ulice ubrzanost platiti nerazgovijetnošću težine zastalih voda. Filip zna, mora otići. Kao da se drži za iz- maglicu, bježe mu pod rukom olujni zamasi Holandskog orkestra u dvorani Con- certgebouna. Stišće Njenu ruku. Svaka sekunda koja prođe prava je dragocjenost. Poput sati u staroj knjigovežnici iz koje će plavokosa Jan mahnuti rukom iza izloga; s plakata smiješit će se i dalje Paulovo lice. Pogleda je rizično u oči, i Njezino lice popušta, kao da uči prve korake, kao da sriče prve riječi, slova da sklapa u čine da je oplode. Tako korača posljednjih sati. Danas nikom nije do priče. Kazuju to prozorska okna svojom širinom i visinom. Sve nevino i uspravno vidljivo je s ulične strane, vapi za svjetlošću. I cvijeće, i noge klavira, i gola tijela, dvije siluete po mjeri zapadnog stakla. Ne može se drugačije voljeti žitkošću dodira. Pred njima je još jedna crvena noć. Kišni je dan; sjela je na bicikl i odvezla se do svojih orgulja. Filip je odlučio ostati i pisati u miru starih brijestova. Ionako ovdje sa zapada nikad i nitko ne prijeti, ni munje ni oblaci. Uglavnom sjeverni vjetar donosi ohladu i kišu. Već mu nedostaje Njena zagonetna suzdržanost dok piše, a ona nečujno prolazi do svoga klavira, po- put oblaka na putu za kišnu zemlju. Zašto se danas osjeća tako svoj? Kao neki od predmeta koje je Rembrandt volio? Glava, možda Cezarova, ili neko koplje zabodeno u srce ratnika. Ili neka staklenka koja ne može skriti ništa, možda krletka širom otvorenih vrata; ptice ionako odavno nema. Možda globus jer osjeća križ zemaljski; možda tek rođeni krokodil otrgnut majci; njena je koža davno prodana. I Platona vidi, i Sokrata, Aleksandar Veliki, svi su ovdje da s njime podijele osjećaj malenosti. Lukovi, strijele, rogovi, sve miruje, podsjeća na Dijanu, ali je sad nema među njima. „Što sam to u zbirci lapidarija? Očito, umjetnost jesam jer da nije tako, Rembrandt me ne bi volio, ne bih ovamo ni dospio. Jednom ću se vratiti, Le cabinet d’objets d’art potvrda je legende. Zato u meni živi; zato sam dijelom majstorove strasti.“ Dočim prođe pored njega, primit će ga za ruku, mon Maître , skinut će prašinu i poći dalje svojoj Noćnoj straži . Ali jutros je vrijeme careva; pozornost je privukla Augustova figura. A što ako ga i uzme, hoće li prepoznati njegovu strepnju, njegove nade da neće pasti, u komade se rasuti, prije nego što bude prozvan imenom. Možda je ipak bolje biti kameno stopalo uzeto nekom Davidu, a sad, ovdje, na podu leži. Tko još voli mrtva stopala? Ili mrtve rute brodova ožutjele u krasopisu starih ka- rata. Nisu li to oni zemljovidi u kojima postoji otok, a još ga nitko otkrio nije? „Da