Nova Istra

37 Igor ŠIPIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST koliko i šetnja starom jezgrom Amsterdama, naprosto opušta. I kanali su sve tro- miji, popuštaju svakim danom jeseni. Još samo suho lišće, netom otpalo, na vodenoj površini, poput Temistoklovih lađa, ovisno je o vjetru. Bez njega Kserks nikad neće biti svladan, a lišće će uvijek ostati lišće, još jedna bitka izgubljena u prikrajku. Osjeća, njihova predanost kanalima nije slučajna. Pod budnim okom mostova postaje prolazom do mnogih otvorenih mora, pa i onih metaforičnih među sjenama stoljetnih brodova; samo su imena kapetana na uglovima zamijenila nazive ulica. Ponte Arcari ime je restorana u kojem gore svijeće. Na tom uglu Filip uvijek zastane, poradi kanala, poradi mosta, poradi njih dvoje; sva su raskrižja ista. Kao da ondje vrijeme razvezuje jesen u njezinu kostimu od staroga zlata. Podsjeti ga na Gautierov Premier sourire du printemps i stihove – on, silazi u napušten vrt i uteže pupoljak ruže u njenom korzetu od zelenog velura . On, vitez od Carcassonnea, ona, njegova prince- za, Lunette! Počinje vjerovati u legendu kojom hodaju na putu do stana. Nad kanalima već se nadvija mrak. Ljubi je. Što se to otelo Vermeerovoj ruci? Već danima hoda držeći za ruke nešto sudbinsko, mistično u svom polaritetu povijesnosti i trenutačne aktualnosti. Jednom je to prošlost grada, drugi put Njezina nutrina, zatečena svijećom, kao zvonkoća mjesečine – od one prve, slabašne, ne- moćne na vjetar, sišle iza otoka, do druge, treće, četvrte... sve jačih u svojoj ustalosti. Pokatkad je osjeti u ležernosti Begijnhofa, pokatkad u ušutkanosti Stare Crkve, po- katkad je ona samo utišanost orgulja Westerkerka, pa potom dobitak za uspavane kanale i uvijek spremne mostove, za otmjenost fasada i majstorstvo Zlatnog doba. Do nutrine valja stići prije Sunca; u našim jutrima uvijek nešto odlazi. Ili su to zvuci motocikla što objavljuju točno vrijeme polaska ili su to dodiri – kao prolasci kroz vrijednost beskonačnog broja, jagodice prstiju dok iz njih probija kozmika so- liranja. Vidi to na Njezinu licu dok se okreće i nudi se obličju novog mjeseca. Pogled za stolom dnevne sobe mnogo je složeniji. Nitko, pa ni Sunce, ne može se oprijeti najezdi oblaka. Odlazak svjetla neće mimoići ni njihove kušnje. On će uskoro otići. Nagost golih grana ne može se prekriti sjećanjem na lišće. Strepi, hoće li izdržati upornost zime! Doduše, uvijek je volio duboke snjegove. U njima bi mo- gla i začeti! Da ju je barem zaprosio na morskoj obali, promisli, bol bi sigurno bila manja. Ovako, uvlači se pod kožu, pod plahte, sjedi u cvijeću, tko će prvi progovoriti, povući posljednji potez, poput crte pješčane obale, nikad dovršene za bose, dok se predaju raznovrsnosti okusa francuskih sireva i dobrog crnog vina antike. Večeras sve miriše na Rađanje Venere . Sve da i postoje starija zvona, od Begijnhofa ne bi išao nikamo dalje. Zastao bi, ovdje, u njegovoj jeseni, krčagu boja što potiče njegovu sipkost. Tako smo pješčani,