Nova Istra

36 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Igor ŠIPIĆ prišao i pokušao razumjeti umiješanost boja u nagon lakoće krila. Kao umiješanost kista u Pogledu na Delft , Johannesa Vermeera. Poput umiješanosti jutra u svakom metru zelene plodnosti ravnice, poput kakve umješnosti vođenja ljubavi. „Još ti ni- sam uspio kazati, volim te!“ Grad se već zatvarao u mrak, kao da podiže svoje mostove, kad su stigli na nje- gova vrata. Puni mjesec nije izgubio ništa od svoje povodljivosti. Kao zlatnik za bacanje; svijetli na strani kapetana i njegovih mornara. Odlazi za svojim zvukovima kao da se igra poljanama notnog paperja. Leluja svo- dovima, podvija se pod lukove kupola, nosi svoje raspone još od postanka praznine. Ona, krijesnica Begijnhofa, svakim dodirom tipke biva drugačija – tiha, spora, pa snažna, visoka, pa laka, strastvena i svjetlija, kao da je požnjela žita, načinila kruh i nahranila siromahe da ne umru od bliskosti dodira. Ona, Izabela, kraljica Portugala – Miracle of the roses ! Bilo je takvo doba, vrijeme čudesa. Ali, što danas s visinama reformiranih crkava (La Vieille Eglise), što s težinom onih skrivenih nad kanalima Amsterdama (Ons’ Lieve Heer op Solder)? Ljubi je pred narcisoidnošću Fabritiusova Češljugara , dok se budi i traži svoju stranu svijeta o koju će osloniti prožetost jutra i ponovno u polu- san utonuti. „Jesi li takva od dužine moga tijela, ili od mojih kazaljki što bdiju nad tobom, ne znam, ali budiš se, ostaješ.“ Osjet će narasti iz vremena, ostavljajući granama nagost koju će zima prekriti snjegovima sjevera. Osjeća, to su njegovi putevi, bijeli od napadanih visina, da ga podsjete, da bude uz Nju, u njenoj kosi, teret lišća dok seže svoje sjenište. Ovakav kakav jest, krhak dok korača i udiše satkanost poslanja i vremena, onog što u moć- nom brijestovu deblu uvijek ostaje grad na rijeci plača i buđenja. Schreigrstoren, 1487. Prvi traci praskozorja uvijek pronađu najkraći put do svojih ciljeva. Jutros, na jastuku, njezina opojnost ne uspijeva se ohladiti od lica Vermeerove djevojke . Mož- da njezin pogled i jest iznuđen, ali volio bi dohvatiti tu razdiobu usana u času kad se otvore vrata Mauritshuisa. Podsjeća na trojansku obmanu, raskorak između da- rovanja osmijeha i upadanja u stupicu poljupca. Je li otmica Lijepe Helene mogla izazvati tolike godine rata koliko je nevjerice izrazilo lice te djevojke? Je li Parisova ljepota mogla izmamiti toliko mitskog u sebi koliko je sužanjskog uzela perla svom licu? Bi li Troja uopće pala da je Vermeerova ruka, umjesto biserne naušnice, oslika- la samo svoju slutnju? Nalazio je odgovora u Njenim očima, gdje varke nema. Troju je mogla zapaliti samo raskrivena Antiopa. Voli s Njom otići u antikni jazz-pub ; dobro pivo povod je za intiman razgovor