Nova Istra

35 Igor ŠIPIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST čavost usana što trepere u čekanju i nadmeću se s vremenom povratka. Na tako maloj udaljenosti, čini se, postaju razlogom uzbuđenjima na središnjem trgu starog Den Haaga, opasanog zidinama, gdje se izdiže Knight’s Hall, rijetko viđeno gotičko zdanje iz 13. stoljeća. Pred zidom je, mora kazati istinu. Pripovijedajući joj legendu, prisegnuo je na ljubav viteza. Službeno je to glavni grad Nizozemske, prema Ustavu ipak Amsterdam. Večeras će zajedno odjahati prema zemlji Lancelota. Tko zna, možda večeras i u Svetu zemlju stignu pomoliti se za ruku Vermeera. Nije želio da njegov prvi susret s nedjeljnom službom Begijnhofa bude iole ne- sretniji od Kolumbova otkrića Zapadnih Indija. Zato i jesmo stvoreni vodama kojih nigdje nije, a ima ih ovdje od prošlosti njihovih otaca, brodovlja i mornara, sveg što dotiču u radoznalosti Nje same, Nje, koje nigdje nije, a jest uvijek i za njega, kad se ugase svijeće i ulična svjetla zatrudne u svojim noćima. Ondje, gdje je svaka minuta njihova bivanja, stopa bilo kojeg od tisuća njihovih dodira. Ondje, sve je samo radi svog početka – s njima, u njima i za njima – tek bačena rukavica začeću mladog mjeseca. I diobi sebe. „Sve što sam ostavio u Tebi, može niknuti svakog časa“, pomisli. Doista, Kolumbo nije mogao znati da od zlata postoji još veći grijeh – nepobit- nost srebra! Boravak u Amsterdamu uči ga da gleda u daljinu. Kao da se sve mjeri duljinom, tako se živi, tako se voze bicikli, putuje se, liježe, ustaje. U visinama ondje još izdrže samo Hemonyjeva zvona, bronca presvučena zelenkastom alkemijom vremena ili, pak, pozlata carske krune Maksimilijana ponad tornja Westerkerka. Sve drugo ne- jasne su mreže gustih koridora Schipola. Zato pravi gospodari grada i jesu svežnji nepokošene zeleni što prekrivaju ustajalost poljâ. Do Ouderkerka sedam kilometara staze vodi ih uz Amstel, rijeku bez izvora i uvira, bez početka i bez kraja, rijeku u neprekidnom optjecanju sebe. Kao dvije ruke na zaslonu kamere, jedna sklupčana u fetus, druga u trudnoću, spremna na izazov obline. Kao da se već raduje Božiću, htjela bi njegovo dijete, kaže. Dan će se prometnuti, izgleda! Od idile malog slikovitog sela uskoro ostaje, vidljiv iz daljine, samo vrh zvonika. Dulja vožnja biciklom uvijek je dobitak pa krenuše k jugu. Valja još prijeći više od trideset kilometara. Dok se polja nadglasavaju mirom i u svakoj vizuri uspravno- sti vide novog ljubavnika, kanalima se dopada njihova usmjerenost. Tako bar nisu besposleni, prate ih na njihovu povratku do grada. Poput iluzija provansalskog mi- strala, pokatkad, Ona je djevojka rumena lica, još neovijana klasja; pokatkad, već je žena, zrela, odavno usjeničena žita. Pokatkad samo kao leptir zastane, tek da bi joj