Nova Istra

34 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Igor ŠIPIĆ ga dotakne smiješak tek ustalog polumjeseca, Njezino će lice biti mjesečina na putu do središta grada. Filip je zaključavao vrata, potom se spustio stubama. Do manuala divovskih ptica organa Westerkerka vodi spiralno stubište. Gore će je obgrliti i nježno poljubiti u zatiljak. Pribojavao se, hoće li jeka trbušne mekoće uzdrmati sjene podnih grobišta? Hoće li ga optužiti za nemir duša? „Tko zna gdje si Ti koji sad dolje ležiš pod Njenim koralima, fugama, u vječnosti brojke, crne, mra- morne od zvukova što padaju na ruže grbova, plemićki hladne, ali još žive.“. HIER LIGT BEGRAVEN REMBRANDT HARMENSZ: 15 JULI 1606 GEST: 4 OCT. 1669. Tako počiva ovdje! Velikan koji ga je zbunjivao malim predmetima! Sad, ovdje, nad njegovom neznanošću, on je ljubi. „ O, ma petite Lunette , kako bivaš modrija prošnjom usana, kako li se mirnoća ne usiti tvoga postojanja!“ Bio je ondje, u toj noći, kad se uzdigla, otputila do obala Arkadije glasna svirka frule pasti- ra. Danas ni Rembrandt, nitko danas ondje mrtav nije! Do Westerkerka pratio ga je živopis lišća što je padalo, prekrivalo ulice, obale i brodove, pa odlazilo niz tamne vode Prinsengrachta koji ga je vodio ravno do odre- dišta i Njezina orguljaškog koncerta. Danas će Bach i Buxtenhude ponovno oživjeti zvukom. Preludium E minor , Auf meinen lieben Gott , Vater unser im Himmelreich , Canzona in G dur , Nun komm der Heiland , Toccata und fuge D moll , sve to za samo njega. Među publikom zacijelo je jedini pravi dobitnik pa osjeća kako i njegove prste dotiče poljubac Flore. Netaknuti u svojoj rasušenosti, sad navještaju utišanost bu- đenja što se rastaje od prvog svjetla i posljednjeg dodira. Njene oči nekuda odlaze! Vode ga u zemlju mirisa, tako opuštenu u snošenju zelenosti svojih ravnica i primi- renosti rijeka. Zaboravljen od udaljenosti što se povećava novim licima slučajnih prolaznika, već je izdaleka vidio toranj Westerkerka; izdizao se visoko iznad kanala, mostova i frizijskih kuća zašiljenih u ljubavnu igru neba. Isuviše je toga isteklo s njihovim jekama. Isuviše buđenja leži u križanjima kanala. Kako li je samo volio svoju Lunette! Kako li je samo Lunette pristala na jutra! Brzim vlakom, put do Den Haaga nije trajao dugo – svega 50 minuta. Ljepota ove zemlje još je neizmjernija s pogledom na međusobne udaljenosti gradova. Zbije- ni, zgusnuti, na tako kratkim razdaljinama, kao da to nepregledno zeleno prostran- stvo čine još ljepšim sužavajući ga u svojoj raspojasanosti. Vlak upravo za sobom ostavlja sveučilišni Leiden. Gleda je i vidi kako se i Njeno lice izgledom približava jednakosti jutra što pro- miče prozorjem uhitrenog vagona. Preostaje mu samo ljubiti tu putujuću grozni-